Vrhunski režirano, etički dvojbeno

XIII. Međunarodni festival sanktpeterburške kazališne sezone, Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, 12. - 17. rujna 2019., Festivalsko kazalište Baltički dom: Taras (prema romanu Nikolaja Vasiljeviča Gogolja), red. Sergej Potapov

• 
  
  Međunarodni festival sanktpeterburške kazališne sezone prilično se razlikuje od uobičajenih smotri. Ne radi se, naime, o međunarodnom programu nego o izboru najboljih predstava iz Sankt Peterburga koje se prikazuju u raznim zemljama, a ove godine i u Zagrebu. Festival je i kod nas otvorio njegov umjetnički ravnatelj Viktor Minkov, koji je i ravnatelj Sanktpeterburškog državnog dramskog kazališta Prijut komedianta, koje je izvelo i najiščekivaniju predstavu festivala - balet Solaris.

  Festival je otvorila također vrlo atraktivna predstava Taras u režiji iznimno cijenjenog redatelja Sergeja Potapova, koji je studij glume završio u rodnoj Jakutiji - površinom najvećoj, ali vrlo rijetko naseljenoj republici Ruske federacije, smještenoj na sjeveru njenog Dalekog istoka. Potom je završio i studij režije u Moskvi, a režirao je ne samo diljem Rusije nego i u više drugih zemalja. Iako se afirmirao originalnim redateljskim rješenjima, ipak je sačuvao veze i s tradicijom vlastitog naroda Jakuta, a često se spominje i da mu je djed bio šaman. U ovoj predstavi na to podsjećaju, uz ostalo, i stabla ukrašena vrpcama, što je šamanski običaj, doduše ne samo u Jakutiji nego i u većem dijelu Azije. No, taj na prvi pogled najuočljiviji znak oslanjanja na vrlo posebnu, malo znanu tradiciju nije i najvažniji, jer ona potpomaže originalnost čitavog Potapovljevog redateljskog postupka kao začudna suprotnost Gogoljevom proznom stilu.

  
  
  Doduše, i sam se Gogolj u svojim počecima, uglavnom pripovijestima koje pretežno pripadaju romantizmu (pod utjecajem njemačkih predstavnika tog pravca) koristio i elementima ukrajinske narodne predaje, ali je toga u njegovom prvom romanu Taras Buljba bilo znatno manje. U toj priči o kozačkom pukovniku i tragičnoj sudbini njega i njegovih sinova koji postaju ratnici u borbi protiv poljskih vlastelina u 16. stoljeću Gogolj već koristi neke postupke realizma, posebice u prikazu ratnih strahota, ali s druge strane veliča kozačko junaštvo gradeći na njihovoj ratnoj slavi i slavu ruske nacije. Potapov u suradnji s dramaturgom Mihailom Baškirovom Gogoljevu fabulu (posebice u prvom dijelu predstave u kojem je vjernije prati) oblikuje kao kombinaciju gotovo bezvremenog mita i bajke (što naglašavaju i efektni kostimi Svetlane Matvejeve) u kojima su stilizirani pokreti fizičkog teatra važniji od dijaloga u prikazu borbi, ubijanja, opijanja i iskazivanja muževnosti, časti i dostojanstva. To povećava značenjsku slojevitost predstave, kojoj bitno pridonosi i sugestivna glazba Faustasa Latenasa, koja u početku, koristeći neke folklorne motive, stvara sugestivnu atmosferu, a zatim se svojom samosvojnošću nameće kao bitan dio stvaranja predstave i njenog smisla.

  Naznake takve strukture predstave vidljive su već u prvom prizoru. Maria Šulga koja sjajno pjeva, a i vrlo nijansirano tumači Tarasovu ženu i majku njihovih sinova Ostapa i Andreja, započinje uvodnu pjesmu u mračnoj pozadini scene, a svjetlo (Denis Solncev) postupno odlazi od Kozaka koji banče u prvom planu (okrenuti leđima publici) i koncentrira se na njenoj pojavi u bijelom. Ubrzo s mnogo buke središnja figura postaje ratoborni, nasilni lider Taras kojeg dojmljivo sa silnom energijom tumači Pavel Grjaznov. Na kraju slavlja zbog povratka sinova sa školovanja da bi od njih napravio prave muškarce Taras odlučuje krenuti u rat protiv poljskih plemića. Za razliku od Gogolja, Potapov u tom pohodu ne vidi slavu nego užase koji traju od pamtivijeka sve do danas, a scenograf Mihail Jegorov s jednostavnim elementima i uz mnogo inventivnosti u trenu uspijeva sugerirati potpuno novi prostor. Posebno mu je upečatljiv prizor mrtvih Židova koji vise kao vreće obješene na različitim visinama i tako dominiraju scenom. U tom pokolju nenaoružanih Židova otkriva se antisemitizam, ali i mržnja prema svim drugačijima, što podsjeća da ni danas nismo daleko odmakli od raznih oblika nasilja. U tom kontekstu parole o veličini ruske nacije koju omogućava pravoslavlje manje su bliske Gogoljevim idealima, a više kritičnosti prema današnjim nacionalizmima koje podržavaju mnoge religije (a ne samo pravoslavlje).
  
  
  
  Međutim, to je tek jedan od mnogih, međusobno nerijetko i suprotstavljenih značenjskih slojeva ove vizualno izvanredno atraktivne predstave koja na neponovljiv način povezuje tradiciju ne samo Gogolja i njegovog vremena nego i arhetipskih situacija iz pradavnih jahutskih ishodišta sa suvremenim svijetom i današnjim problemima. Konzervativizam Tarasa i njegovih ratnika ne iscrpljuje se samo u veličanju borbe, domoljublja, časti i dostojanstva kojima se protagonisti potvrđuju kao pravi muškarci, nego i njihovim odnosom prema ženama koje u njihovom univerzumu uglavnom moraju biti kurve ili majke. Takvom se postupno otkriva i tajnovita kći poljskog vojvode Panočka (s mnogo šarma i virtuoznog korištenja elemenata fizičkog teatra tumači je Jelena Karpova) koja osvaja srce mlađeg Tarasovog sina Andreja (Oleg Korobkin uspješno ga interpretira iskazujući sukob između zaljubljenosti i osjećaja dužnosti prema obitelji). Ona ga okreće protiv oca i kozaka, što postaje prijelomnica predstave, vodeći je u krvavu tragediju. Tu tragediju pokušava spriječiti majka, ali nju ne samo da nitko ne sluša nego je i označuju kao kurvu koja je mlađeg sina začela s Tarasovim bratom.

  Gledatelji će vjerojatno takvo ženomrstvo pripisati licima komada, kao što će im se i ubijanja činiti ukazivanjem na strahote rata i ideja koje vode do njega, ali čini mi se da takvo tumačenje Tarasa proizlazi više od vlastitih gledateljevih uvjerenja no iz Potapovljevog čvrstog stava. Naime, neprijatelji kozaka imaju neljudske crte koje redatelj izvlači iz bajki – Panočka uz ljepotu ima i nadljudske fizičke sposobnosti kretanja i nestajanja, njezin kućni ljubimac je humanizirano prase Gavalla (kojeg s mnogo humora i grotesknosti igra Natalja Paraškina), a njezin otac poljski vojvoda Mjakiš (kojeg sugestivno i prijeteći tumači Juri Jelagin) nepobjediv je vojskovođa također nadljudskih sposobnosti, pa se uza svu kritičnost prema ratu predstava pomalo pomiče prema stavu da je nužno takvim zločincima odgovoriti silom.
  
  
  
  Posebno to dolazi do izražaja u jednom od glumačkih vrhunaca ove izvanredno odigrane i režirane predstave – dojmljivom monologu Jegora Lesnikova kao starijeg Tarasovog sina Ostapa koji ne želi pobjeći iz sužanjstva poljskog vojvode, jer ga je taj pobijedio i zato mora umrijeti zbog časti, dostojanstva, karaktera i ljubavi prema obitelji i domovini, kakve ne poznaje niti jedan drugi narod osim Rusa. Ta oda ruskom nadčovjeku doista djeluje zastrašujuće, a nije joj ozbiljnija protuteža niti Židov – trgovac Jankel (u izvanrednoj, vrlo nijansiranoj interpretaciji Anatolija Duhanova), jer taj umjetnik u preživljavanju kao izlaz za običnog čovjeka nudi uživanje u svakom novom jutarnjem pojavljivanju sunca koje ga navodi na ples zahvalnosti. Ali to se događa neposredno nakon što je priklana žena koju je volio, a i svih ostalih strahota (kojima je i on pomogao). Zato se oduševljenje Potapovljevim kazališnim umijećem ipak relativizira etičkom dvojbenošću jednog dijela slojeva značenja njegove interpretacije Tarasa.

  Redatelj: Sergej Potapov
  Izvođači : Leonid Alimov, Jegor Lesnikov, Oleg Korobkin, Anatoli Duhanov, Elena Karpova

  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 26. rujna 2019.

Piše: