Kritika dvoličnosti i lažnog sjaja

Kazalište Ulysses i Beogradsko dramsko pozorište: E. Albee, Tko se boji Virginije Woolf?, red. Lenka Udovički

• 
  
  U Tvrđavi Minor na Malome Brijunu 29. srpnja 2019. premijerno je izvedena drama Tko se boji Virginije Woolf? u režiji Lenke Udovički. Nastala u koprodukciji Kazališta Ulysses i Beogradskog dramskog pozorišta, ova je predstava pobudila velik interes publike, koja je autorski tim i glumce suvremenog komada Edwarda Albeeja iz 1962. godine nagradila dugotrajnim stajaćim ovacijama.

  Iako je Kazalište Ulysses poznato po zvučnim dramama kao što je Kralj Lear, ovogodišnji nositelj dramskog programa na Brijunima ipak je modernistički komad koji je svojevremeno zapanjio publiku i struku. Poznata po vulgarnom vokabularu, destruktivnom odnosu glavnih likova i brutalnom rušenju fabriciranih svjetova, drama Tko se boji Virginije Woolf? prvo je uprizorenje imala 1962. godine, no najveću slavu i opstanak u kolektivnoj svijesti gledatelja duguje istoimenom filmu iz 1966. godine s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom u glavnim ulogama. Prekretnica u svijetu filma, ta je adaptacija ovjekovječena brojnim nagradama i nominacijama te je otvorila vrata psovkama i slobodnijem izražavanju na filmskom platnu i označila početak suvremenog američkog teatra.

  
  
  Radnja je ove tročinke poznata i svevremena, a Albee je njezinim naslovom ponajprije aludirao, dakako, na samu Virginiju Woolf te na dječju pjesmu u ovim krajevima poznatu kao Tko se boji vuka još. Vuk kao simbol života bez iluzija lajtmotiv je ove drame, te se ta zarazna melodija u više navrata pjevuši tijekom predstave, čime se iz dječje pjesme preobražava u zlokobni predznak opsesije. Nakon sveučilišne zabave, sredovječni profesor povijesti George (Rade Šerbedžija) i njegova supruga, kći dekana istog sveučilišta, Martha (Katarina Bistrović Darvaš) u svoj dom pozivaju mladi par - Nicka (Milan Marić / Martin Grđan / Ljubomir Bulajić) i Honey (Romina Tonković / Nika Ivančić). Po svim bi pravilima igre ta dva para trebala voditi naizgled idilične živote kao članovi visokoobrazovanog zapadnog društva, no dok George i Martha gledatelje odmah uvode u surovost svog odnosa, Nick i Honey to dijelom predstave ipak vješto skrivaju, da bi naposljetku i njihove maske spale. Dodatno inspirirani alkoholom te dugogodišnjim bračnim nezadovoljstvom, George i Martha započinju svoju predstavu pred parom koji se tek nalazi na početku zajedničkog života. Njihova je igra brutalna, nemilosrdna i okrutna te inspiraciju crpi iz desetljeća ogorčenosti i bezdušnosti njihova braka.
  
  
  
  Rade Šerbedžija nonšalantno glumi staloženog i rezigniranog Georgea, dok mu Katarina Bistrović Darvaš izvrsno parira na sceni glumeći zajedljivu, gnjevnu i frustriranu ženu. Kemija dvoje glavnih glumaca određuje tempo predstave, a odsustvo jednoga sa scene snažno se osjeća, pri čemu je već na samome početku jasno da, iako si ti likovi međusobno pljuju otrov u lice, istovremeno su i jedno drugome protuotrov za surovost svoga života. Martha i George u osobnu crnohumornu dramu polako uvlače Nicka i Honey, pri čemu im mladi par postaje instrument za dodatno izražavanje pakosti, da bi je naposljetku i na njih preslikali. U posljednjem činu, znakovitog naziva Egzorcizam, Martha i George doživljavaju ultimativno čišćenje i bolnu katarzu pokapanjem okova iluzija u koje su se zapleli dvadeset godina ranije. Naime, zbog nemogućnosti dobivanja djeteta, Martha i George zajednički su izgradili život koji počiva na lažima i za svoju si utjehu stvorili sina uz uvjet da nikome nikad ne govore o njemu. Međutim, Martha je to pravilo prekršila te o njemu pričala Honey, čime se dolazi do vrhunca drame. George ubija njihova sina uz gotovo jezivu Šerbedžijinu interpretaciju rekvijema, skidajući maske i rušeći iluzorne temelje na kojima počiva njegov brak, što naposljetku slama Marthu te se, uz kapi kiše koje odjekuju po velikim salonskim prozorima dnevnog boravka više srednje klase, George i Martha sklupčaju jedno uz drugo dok Martha priznaje da se ipak boji Virginije Woolf – realnosti, života u kojem se nalazi.

  
  
  Tko se boji Virginije Woolf? Lenke Udovički ponajprije je glumačka majstorija. Radu Šerbedžiju užitak je gledati na sceni te je o njegovom glumačkom umijeću zalihosno govoriti. Šerbedžija ne dominira scenom, on jest scena, što ipak ne znači da je u potpunosti zasjenio ostale glumce. Sama njegova pojava dovoljna je za rastući osjećaj strahopoštovanja te je jedan od rijetkih glumaca na trenutačnoj sceni kojeg je iskrena čast gledati na pozornici. Njegov je lik u odnosu na Marthu povučen i doveden do krajnjih granica izdržljivosti te je njezina potpuna suprotnost. Na nesputanu erotiku Katarine Bistrović Darvaš i na provokacije Milana Marića, Šerbedžija odgovara sporim i promišljenim replikama te je, iako fizički pasivan, i dalje osnova na kojoj počiva ova izvedba Albeejeve drame. Katarinu Bistrović Darvaš riječka i brijunska publika imala je priliku gledati u Mizantropu te redateljskom remekdjelu Lenke Udovički Shakespeare ljetne noći – varijacije te je u objema predstavama ostvarila uspješne uloge. Bistrović Darvaš tumači Marthu u skladu s Albeejevim izvornim idejama – ona je istovremeno vatrena i nesputana žena s dozom histeričnog i zvjerskog u sebi, ali i izgubljena djevojčica obilježena ocem i slabostima zbog kojih je prisiljena živjeti u inscenaciji vlastita života. Posebno je važno pohvaliti Rominu Tonković kao Honey, koja je izvrsno odglumila pretjerano afektirani lik Honey, bez da je i sama upala u zamku hinjenosti i usiljenosti malograđanštine. Jedna od najsvjetlijih točaka srpske glumačke scene, Milan Marić, bio je uvjerljiv kao Nick, no posebno bi bilo zanimljivo vidjeti kako se u toj ulozi snalaze alternacije Martin Grđan i Ljubomir Bulajić, odnosno mladi glumac s riječke Akademije primijenjenih umjetnosti te još jedna srpska glumačka zvijezda u usponu.

  Scenograf Stefano Katunar izvrsno je iskoristio sve prirodne čari Tvrđave Minor te brojnim detaljima kao što su knjige, ploče, alkohol, te namještajem i dekorom evocirao dnevni boravak tipične američke obitelji iz polovice 20. stoljeća. Haljine Marthe i Honey klasičnog su kroja u skladu s vremenom radnje, što i nije bilo nužno s obzirom na svevremenost teme drame, no svakako je uvijek ugodno vidjeti kostimografske zamisli Bjanke Adžić Ursulov, poznate po autentičnim kostimima. Ono na što autorski tim nije mogao utjecati prirodne su sile, te su se teški oblaci i munje u pozadini Tvrđave Minor izvrsno uklopili u finale predstave koje kišom i potmulim udarcima kapi naposljetku određuje silazni tempo drame, ali i odnosa Georgea i Marthe.

  
  
  Tema raspada stereotipne američke sretne obitelji 20. stoljeća nije nužno vezana samo za podneblje u kojem je napisana, nego se u ovoj drami o raspadu komunikacije, međusobnog uvažavanja i općenite stvarnosti u kojoj žive mogu pronaći i današnji supružnici. Albee je i ovom dramom, kao i svojim drugim komadima, oštro iskritizirao dvoličnost i lažni sjaj intelektualizma koji, potaknut iluzijama u alkoholnoj izmaglici, pokazuje svoju drugu stranu. Tko se boji Virgnije Woolf? zaokružena je predstava nastala kao plod rada Lenke Udovički i izvrsnih glumaca te iskusnog autorskog tima, koja odolijeva godini svoje proizvodnje te je i danas jednako aktualna kao i prije više od pola stoljeća, što će, u kombinaciji s gotovo nestvarnim okruženjem Tvrđave Minor, dugo privlačiti gledatelje na Mali Brijun.

  Režija: Lenka Udovički
  Dramaturgija: Željka Udovičić Pleština
  Kostimografija: Bjanka Adžić Ursulov
  Scenografija: Stefano Katunar
  Koreografija: Matija Ferlin
  Glazba: Davor Rocco i Nigel Osborne
  Oblikovanje svjetla: Andrej Hajdinjak
  Asistentica scenografa: Paola Lugarić
  Asistentica režije: Rajna Racz
  Fotografije: Darja Štravs Tisu

  Igraju: Rade Šerbedžija, Katarina Bistrović Darvaš, Milan Marić / Ljubomir Bulajić / Martin Grđan, Romina Tonković / Nika Ivančić
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 20. kolovoza 2019.

Piše: