Kronika provincijskog fatuma

43. Dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 1. - 18. lipnja 2019.; Akademija scenskih umjetnosti, Sarajevo i Dragon Teatar, Zadar: Nikolaj Koljada, Murlin Murlo, red. Alen Muratović

• 
  
  Gušenje osobnosti provincijskom sredinom i njezinim, što objektivnim, što subjektivnim i mentalitetskim ograničenjima, stara je i zahvalna literarna i teatarska tema. Murlin Murlo, predstava izvorno nastala kao diplomski rad studenata sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, prema tekstu Nikolaja Koljade, bavi se upravo njome. Nerafinirano i otvoreno, iskreno i potpuno. Kad se tome pridoda satirički odmak i angažirana, energična gluma, rezultat je djelo koje je od diplomskog ispita (mentor koje je Alen Muratović) preraslo u projekt s respektabilnom kartom gostovanja. Na nju su se ucrtale i dvije zagrebačke lokacije - prvo Teatar &td, a zatim i Dani satire Fadila Hadžića.
  
  Koljadin tekst je, barem u jednakoj mjeri, satiričan koliko i mučan. Naime, provincijski mentalitet nije nimalo odvojen od svakodnevice nego kao da se u njoj pronalazi u uvijek novim načinima postojanja, od sasvim jednostavnih i svakodnevnih aktivnosti poput obroka, do prilike za odlaskom koju nije moguće realizirati. Ne zato što bi postojalo neko objektivno, stvarno ograničenje, nego zbog psiholoških ograničenja koja ne daju izlaza. Sve je ovo dobro poznato i obrađeno. Predstava koja se bavi tom i takvom temom, stoga, nije uvijek zahvalan početak za zadobivanje gledateljske pozornosti. Jer se, unatoč intrigantnoj i često vrlo prepoznatljivoj, za recepciju, pa i sravnjivanje s osobnim iskustvima izuzetno otvorenoj temi, sve doima viđenim. Sarajevski Murlin Murlo ovu moguću prepreku punoj gledateljskoj pozornosti svladava prvenstveno glumačkim interpretacijama, na kojima se očito temelji cjelina predstave, bez gubitaka ili okolišanja.

  
  
  Jednostavno, Murlin Murlo, kako je vide ovi sarajevski glumci mlade generacije, predstava je koja pogađa u glavu. Sve je u njoj izravno - od scenografije koja vjerno oblikuje interijer nakrcan industrijskim posuđem i namještajem i kućnim kičem (scenograf Osman Arslanagić, a istu estetiku prate i kostimi Belme Žiško) do onoga što predstavu nosi – glumačkih interpretacija. Njihova je otvorenost na početku ponešto začudna; čak se doimlje pretjeranim i namjernim brutaliziranjem prizora u kojima nema nužno mjesta za tako snažne glumačke poteze. No kako se predstava razvija, kako postaje jasno da bijeg iz provincijskog okružja i mentaliteta nije moguć - a kad bi i bio, likovi ga zapravo ne mogu ostvariti zbog unutarnjih ograničenja, takva gluma sjeda na mjesto. I postaje krikom izgubljenih ljudi koji nisu u stanju pomaknuti ništa što bi stvarno izmijenilo njihovu poziciju. Da, oni viču. Da, oni se svađaju, čak i nasrću jedno na drugo, okrutni su i spremni na sukob. No, od sve te kondenzirane energije, od svog tog borbenog stava prikazanog dosljednom glumom u kojoj se ne gubi tempo ni štedi ekspresija, ne vodi ni u kakvo razrješenje. Ne zato što ne bi moglo, barem objektivno, nego stoga što su ograničenja prevelika.
  
  
  
  Publika je, postupno, nakon prvotnog bombardiranja brutalnom glumačkom ekspresijom uvučena u svijet i svijest likova čije je izvlačenje postalo nemoguće bez obzira na želje. U jednoj od najava predstave, referirajući se prvenstveno na Koljadin tekst, zapisano je kako je Murlin Murlo „gangrenozno prosipanje ljudske srži na pladanj“. I doista, ma kako zvučalo grubo, čak i pretenciozno, to se u ovoj predstavi vjerno slijedi, u njoj nema okolišanja, nema ostatka, nema gubljenja. Jedino je prisutna trajna izgubljenost stvarne mogućnosti u drukčije (ne nužno bolje) sutra. Daleko od provincije.

  
  
  Četvero glumaca prilazi svojim ulogama očito promišljeno i namjerno grubo, oblikujući tako dominantnu atmosferu predstave koja se prelijeva u publiku i, unatoč mogućnostima početnog nerazumijevanja, u kojem neki potezi djeluju nejasno grubo i nepotrebno brutalno, omogućuje prenošenje te atmosfere u publiku. Provincija, sa svim svojim odrednicama zarobljenosti (mladog) čovjeka u okvire koje nije sam nametnuo, ali čija internalizacija nekako nadilazi sposobnosti odupiranja, na sceni je ogoljena, publika se s njom suočava bez tumačenja, produbljivanja, odmaka. Stoga, Murlin Murlo nije predstava u kojoj se smijeh nameće sam od sebe, a još manje potencira. Ona je, mnogo više, mučna kronika provincijskog fatuma, neka vrsta nerafiniranog suvremenog čehovljanskog zapisa. Sarajevska produkcija uspjela je vjerno, ponekad i (pre)revno, prenijeti tu atmosferu, oblikujući djelo po čijem se završetku iz teatra izlazi sa složenim osjećajima. Koji, ako su i izazvali smijeh u ponekom trenutku, brzo su ga zaustavili u grlu. Jer je mentalitet preblizak, provincija je doslovna. I ona objektivna, okolišna. I ona mentalna, ljudska, duhovna.

  Redatelj i mentor: Alen Muratović
  Scenografija: Osman Arslanagić
  Kostimografija: Belma Žiško
  
  Igraju: Aneta Grabovac, Nadine Mičić, Filip Radovanović, Kemal Rizvanović

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 2. kolovoza 2019.

Piše: