Ubrzani tečaj iz estetike Bobe Jelčića

43. Dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 1. - 18. lipnja 2019.; Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, Srbija: Rainer Werner Fassbinder i Michael Fengler, Zašto je poludeo gospodin R?, red. Bobo Jelčić

• 
  
  Zagrebačkoj i hrvatskoj publici, osobito onoj koja češće posjećuje kazalište, poznata je estetika Bobe Jelčića, kojoj se ne može poreći dosljednost i postojanost. Dani satire Fadila Hadžića i ovogodišnja izbornica Željka Turčinović, svojom orijentacijom prema kazalištima drugih država iz regije, omogućili su uvid u prvu primjenu te definirane autorske prakse Bobe Jelčića u Srbiji, pozvavši na festival predstavu naslovljenu Zašto je poludeo gospodin R?, u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Ona je, na tragu sličnog principa nekih ranijih Jelčićevih radova, slobodna interpretacija, zapravo kroz autorsku estetiku provučena varijacija na predložak, u ovom slučaju film Rainera Wernera Fassbindera i Michaela Fenglera, a prema kojem je dan naslov i predstavi.
  
  
  
  Već iz ovako postavljenih odnosa kreativnih poticaja naznačuje se složenost fakture predstave, koja se može promatrati i čitati na različitim recepcijskim razinama. Svega tu ima - od komunikacije s autorima i djelima koji su zadobili antologijski predznak (Fassbinder, iako su film na koji se referira predstava vjerojatno vidjeli samo (naj)bolji poznavatelji opusa tog filmaša i njegovih suradnika), preko (za Jeličića uobičajenog) poigravanja iluzijom i metateatarskom nesavršenošću, do (također uobičajenog i prepoznatljivog) scenografskog rješenja te, u konačnici, motiva obiteljskih odnosa kojima dominira neizrečeno. Dakle, ništa novo pod kapom Jelčićevom, dojam je koji ostavlja predstava u kontekstu scena zagrebačkih kazališta, gdje je Jelčić višestruko afirmiran autor.
  
  
  
  Štoviše, na brojnim razinama Zašto je poludeo gospodin R? pokazuje visoku razinu podudarnosti u rješenjima s nekim ranijim zagrebačkim predstavama (Na kraju tjedna). Ako je redatelj želio publici u gradu i državi u kojoj dosad nije radio predstaviti definirane odnose svoje autorske estetike, u tome je uspio. No, pri tome se predstava ostvaruje kao izložba tih i takvih, jasno definiranih zasada, no upitnog stvarnog recepcijskog potencijala. Ili, jednostavnije – što publika, osobito ona koja je Jeličićeve recentnije režije vidjela i doživjela, može dobiti, što osjetiti iz ovako postavljene režije, koja bi istovremeno htjela biti definicija estetike i komentar društvenih odnosa, uz pozivanje na Fassbindera kao polazište za autorsko istraživanje? Možda dojam o specifičnostima (za koje se sam autor potrudio postaviti ih sve više kao varijantna opća mjesta, što pokazuje izrazita sličnost ove predstave i Na kraju tjedna, primjerice) ili dojam o složenosti fakture i više razina funkcionalnosti scenskih zbivanja? Sve to ostaje ili u domeni već definiranog ili u domeni nejasnog i uvelike konfuznog.
  
  Predstavom se, očito, htjelo mnogo, osobito u predstavljanju novoj publici. Što je i ostvareno. No, predstavljanje se čini samoiscrpljujućim, unekoliko samodostatnim. Prepoznatljivi elementi estetike su oblikovani, predstavljeni, učitani i vidljivi, no koji im je sadržaj – to ostaje uvelike nejasno i neprozirno u ovakvoj predstavi. Potreba za objašnjavanjem i predstavljanjem definirajućih elemenata autorstva nadrasla je, čini se, potrebu za ispunjavanjem tih elemenata sadržajem, i to djeluje ponešto prazno. Mnogo muke za malo koristi. Osim ako korist nije u samoj estetici, ponešto larpurlartističkom poimanju autorstva. A Zašto je poludeo gospodin R?, prema svim najavama i intervjuima koje je redatelj davao u i oko predstave (i u programskoj knjižici), ne bi trebala biti takva predstava nego ona koja se snažno hvata u borbu sa suvremenim problemima i zadire u stvarnost neke vrste svatkovića društva (post)moderniteta (još jedno od čestih mjesta Bobe Jelčića). Ta komponenta, potencijalno najzanimljivija, uvelike se izgubila u konfuziji mnogočega što je predstava željela (ili trebala) biti. Rezultat je stanje na sceni u kojem poneki momenti koji imaju očiti aktualizacijski potencijal (odnos R.-a prema Vučićevim govorima na televiziji ili raspadu državne zajednice u kojoj je, očito, živio) djeluju ili utopljeni u masu nejasnih i konfuznih scenskih znakova, ili kao višak za koji nije jasno koju bi ulogu trebao imati u cjelini.

  Mnogo muke zahtjevnost rješenja u predstavi donosi osobito glumcima. Posebice Borisu Isakoviću, u glavnoj i naslovnoj ulozi. I on sve te čudne i neprirodne elemente scenskog pokreta, promjene impostacije glasa, premještanja iz jednog u drugi rukavac nepovezanih razgovora svladava bez greške, štoviše nekako proživljeno i uvjerljivo, bez obzira na nemogućnost uspostavljanja pravog smisla i svrhe vlastitog lika i njegova bivanja na pozornici, osim kao sredstva za pokazivanje svih začudnosti i drukčijosti estetike. Time kreira ulogu zanimljivih i iskorištenih potencijala, iako utopljenu u scenski kontekst koji joj ne pruža previše prilike za realizaciju smisla složene kreacije kakvom se pokazuje uloga gospodina R.

  Zašto je poludeo gospodin R? u naslovu je određen pitanjem. Na koje, naravno, ne odgovara. Umjesto toga, pruža ubrzani tečaj iz estetike Bobe Jelčića za Beograđane, pri čemu izrazito nalikuje u Zagrebu već viđenim predstavama. Sadržaj i aktualizacijski potencijal, unatoč isticanju od strane autorskog tima, ostali su, s druge strane, uvelike zaklonjeni rješenjima koja ne ostavljaju prostora za značajniju recepciju bilo čega osim vlastite začudnosti. I jedne glumačke bravure – Borisa Isakovića.

  Režija: Bobo Jelčić
  Dramaturgija: Nataša Govedarica
  Scenografija: Aleksandar Denić
  Kostimografija: Maja Mirković
  Dizajn rasvjete: Dejan Draganov
  Scenski govor: Ljiljana Mrkić Popović

  Glume: Boris Isaković, Nataša Tapušković, Branko Cvejić, Dubravka Kovjanić, Milan Marić, Bojan Dimitrijević, Jelena Stupljanin, Vesna Čipčić, Feđa Stojanović, Pavle Korać, Rade Stojiljković
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 9. srpnja 2019.

Piše: