O ljubavi i seksu

10. Ljetne noći Teatra Exit, Zagreb, 27. lipnja - 6. kolovoza 2019.; Atelje 212, Beograd: Tanja Šljivar, Režim ljubavi, red. Bojan Đorđev

• 
  
  Tanja Šljivar nova je zvijezda srpske dramske literature, prevođena na desetak jezika. Komadi su joj izvođeni u više zemalja, ne samo regije nego i Njemačke. Slavni beogradski Atelje 212, nekad jedno od najrenomiranijih eksperimentalnih kazališta ovog dijela Europe koje nakon odlaska velikana koji su ga oformili i profilirali uz dosta poteškoća nastoji održati taj ugled u novim, drugačijim teatarskim kretanjima, za svoj je ciklus komedija od Tanje Šljivar naručilo novi tekst. Autorica koja se izgleda ranije nije bavila tom vrstom kazališta, napravila je tekst koji je više težio prema originalnosti nego prema komediji. U programskoj knjižici predstave na uvodnom mjestu objavljena je njena prepiska s Dimitrijem Kokanovom (koji je uz nju i dramaturg predstave), a počinje njezinim riječima: „...kada sam juče napokon psihoanalitičku teoriju zamijenila geštaltom, terapeutkinja mi je rekla: Tanja ti koristiš stare, nedovršene odnose kao izgovor da u sadašnjem trenutku ostaneš sama. Meni je to imalo smisla, utoliko što sam jako dobra u mučenju sebe, u sprečavanju sebe u uživanju. Pitam se kako sama svijest o tome može uticati na to da se takve matrice u stvarnosti promijene?“

  
  
  Izgleda da se u tom citatu nazire težnja koja dominira Režimom ljubavi – želja da se promjenom svijesti o ljubavi ili točnije sparivanju (što je najčešće korišten termin u komadu) pronađe način kako doći do sreće. Načelno držim da oslanjanje pisca na vlastito iskustvo i njegova transpozicija u tekst mogu donijeti vrijedne rezultate, jer autor tu najčešće uz pomoć iskrenosti pronalazi i slojevitost značenja i autentičnost situacija. No, Tanji Šljivar su neka njezina iskustva bila tek poticaj da istraži (najčešće teoretska) razmišljanja o ljubavi i seksu u rasponu od Eve Illouz preko Rolanda Barthesa pa sve do Paula B. Preciada i iz njih izdvoji po nekoliko pojednostavljenih stavova ili rečenica (dodavši im čak i citat Rudija Dutschkea o ljubavi kao sredstvu kapitalističke eksploatacije). Sve to ne premašuje razinu pojednostavljenih stavova kakve se često može naći na društvenim mrežama, a nije bitno različito niti od savjeta kojima su na pisma čitateljica nekoć odgovarali ženski časopisi. To navodi na pomisao da su i Tanja Šljivar i Atelje 212 predstavu namijenili onoj brojnoj publici kojoj je sve iole kompleksnije od iskaza na internetu prezahtjevno. Sudeći po reakcijama publike na zagrebačkom gostovanju možda i nisu imali potpuno krivo, jer se jedan dio (najvjerojatnije takve) publike često smijao, dok drugi u toj izvedbi nije nalazio ništa smiješno i ostao zbunjen takvom predstavom koja je ipak ostala daleko od željene komedije.

  Doduše, mnoge komedije svode protagoniste na lica kojima dominira tek nekoliko ili čak samo jedno ljudsko svojstvo, osjećaj ili karakterna crta koji postaju pretjerano naglašeni, pa često humor proizlazi iz nerazmjera između takve predimenzioniranosti i uobičajenih situacija. Međutim, likovi Režima ljubavi ne nastaju na temelju nekih njihovih odlika poput odnosa osobe prema ljubavi, nego na temelju nekih teoretskih istina o ljubavi sabijenih u nekoliko formula koje predstavljaju gotovo jedinu karakteristiku takvih lica. Zato i glumci imaju velikih poteškoća u stvaranju konzistentnih scenskih lica, pa se najčešće potpomažu karikiranjem i prelaženjem u grotesknost. Posebno je to vidljivo kod Sofije Juričan (koja tumači Hanu) i Aleksandre Janković (Branka) koje pretjeranom gestikulacijom i afektacijom nastoje (a povremeno i uspijevaju) izazvati smijeh, ali ne i izgraditi neki življi lik, što je od takvih protagonistica praktično nemoguće stvoriti, jer bez obzira na način interpretacije nije moguće prevladati uske granice ironične interpretacije teorijskih ideja o odnosu (gotovo isključivo seksualnom) prema muškarcu. Nešto zanimljiviju ulogu uspio je ostvariti Miloš Timotijević, iskoristivši činjenicu da se o njegovom Miši ipak nešto više zna – on bespravno gradi nebodere, a koncentriran je gotovo isključivo na ostvarivanje moći, vidljivo u onom što se u predstavi jedino i pokazuje – u heteroseksualnim, a i homoseksualnim sparivanjima.
  
  Željko Maksimović kao Boba djeluje zanimljivo kao pojava u prvim trenucima svog pojavljivanja dok izgleda pomalo zagonetno, ali čim počinje stereotipnim razlozima objašnjavati kako je Boba postao slabić, pretvara se u još jednu ilustraciju pojednostavljenih teorija. Zahvaljujući vlastitoj snažnoj glumačkoj osobnosti, a i tome što je zagovarajući celibat u opoziciji s onim što ostali zastupaju, najzanimljiviju interpretaciju je ostvarila Jelena Ilić kao Ona. Međutim, niti ona ne uspijeva odolijevati tijekovima predstave koji vode prema mudrovanju o raznim režimima ljubavi – od monogamne veze preko brakova, preljuba, veza u troje, pa sve do poliamorije (zajednice više ljudi koji se sparuju na najrazličitije načine). U tome se potpuno gube ličnosti, što naglašava i režija Bojana Đorđeva koji je i u Ljudskom glasu, kojeg je prošle godine realizirao u Zagrebačkom kazalištu mladih, pokazao da ga prvenstveno zanima efektna scenska prezentacija nekih suvremenih fenomena, a ne i ljudi koji u njima pokušavaju ostvariti svoj život.

  
  
  Tako su iz Režima ljubavi nestali ljudi, a s njima i ljubav, a ostao je samo režim – dakle način sparivanja (a ne ostvarivanja ljubavi) pretvoren u gotovo matematičke kombinacije kojima su  pojednostavljena teoretska objašnjenja tek povod, ali ne i smisao. Možda je to reduciranje smisla po mjeri onih koji inače uglavnom komuniciraju putem interneta i način da ih se privuče u kazalište. Ako se u tome može naći neka korist za širenje teatarske publike, teško se oteti dojmu da je takav populizam za scensku umjetnost ipak civilizacijski korak unazad.

  Reditelj: Bojan Đorđev
  Dramaturg: Dimitrije Kokanov
  Kostimografkinja: Maja Mirković
  Scenograf: Siniša Ilić
  
  Igraju: Sofija Juričan, Miloš Timotijević, Aleksandra Janković, Dejan Dedić, Jelena Ilić

  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 9. srpnja 2019.

Piše: