Inteligentna i efektna režija

43. dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 1. - 18. lipnja 2019.; Beogradsko dramsko pozorište: Mate Matišić, Ničiji sin, red. Marko Misirača



  • Ničiji sin, naslovni junak istoimenog trećeg dijela Matišićeve Posmrtne trilogije, odlikovani invalid Domovinskog rata, u znatnom dijelu tog kompleksnog komada nastoji izvršiti „katoličko hrvatsko, srpsko pravoslavno samoubojstvo". One koji bez ozbiljnijeg uvida vole stavljati umjetnička ostvarenja u neke ideološke pretince, ta je šokantna izjava možda navela na sumnju u ispravnost autorovog odnosa prema Domovinskom ratu, pa je vjerojatno to razlog da nakon uspješne riječke praizvedbe u režiji Vinka Brešana 2006. (a i filmske adaptacije Arsena Antona Ostojića, koja je na Pulskom festivalu trijumfirala 2008.) taj komad nije postavljen niti na jednoj hrvatskoj pozornici. Međutim, ovaj smislom iznimno bogat i složen tekst daleko je od jednoznačnih političkih stavova i predstavlja, uz prethodna dva komada Posmrtne trilogije (Sinovi umiru prvi i Žena bez tijela), vrhunsko ostvarenje suvremenog hrvatskog dramskog pisma koje povezuje iznimno kompleksan pristup osjetljivoj temi samoubojstva branitelja. Ona je kod njega uklopljena u sve ono što se oko protagonista događalo prije, tijekom i nakon Domovinskog rata i to tako da sva ta zbivanja u strukturi komada imaju funkciju poput zle kobi kojoj ne mogu pobjeći protagonisti antičke tragedije.

    U takvom dramaturškom okviru uvjerljivo može djelovati i čitav niz strahota koje se zbivaju protagonistu komada i njegovim najbližima (ubojstvo oca koji mu je u tom trenutku nepoznat, izdaje vlastitih stavova i bližnjih njegove majke i čovjeka kojeg je čitavog života držao ocem, slomljenih okolnostima kojima se nisu znali niti usudili oduprijeti). Matišić tu varijaciju antičkog teatra pomiče u suvremeni kazališni izraz, unoseći mnoge elemente groteske, farse i satire, tako da neki od najtragičnijih događaja uz svu dramatičnost sadrže i elemente komike (najčešće crnog humora).



    Groteska tako autoru postaje pravi način za prikaz mračnih strana naše novije povijesti, a Vinko Brešan je tome dao efektan scenski izraz, najvidljivije u uvođenju kora sastavljenog od pacijenata psihijatrijske klinike koji komentiraju ključna zbivanja. Bio je to logičan način uprizorenja Ničijeg sina, jer je bilo teško zamisliti da bi tradicionalna realistička drama orijentirana na psihološku motivaciju postupaka dramskih persona mogla djelovati uvjerljivo u iznošenju koncentriranih šokantnih događaja poput nekoliko pokušaja samoubojstva Ivana, umirovljenog junaka Domovinskog rata, vezanog za invalidska  kolica nakon što su ga četnici kao zarobljenika natjerali da trči preko minskog polja, ubojstva oca i teških moralnih posrtanja njegovih najbližih.



    Komad počinje pripremama njegovog oca (tek kasnije će se saznati da mu nije biološki roditelj) Izidora, sveučilišnog profesora i političkog robijaša u bivšoj državi, da održi govor u predizbornoj kampanji u kojoj se kandidira s programom koji obećava prestanak samoubojstva branitelja. U tim nastupima želi da ga i protiv volje prati Ivan, pri čemu se otkriva da mu i nekadašnje muke i nekadašnja uvjerenja i sinovljevi problemi služe jedino kao oruđe ostvarenja karijere. No, sve se mijenja kada ga posjećuje Simo, koji je bio čuvar u njegovom zatvoru, Srbin koji se konačno vratio u Hrvatsku. On traži da mu Izidor financijski pomaže, jer mu je spasio život poslavši ga u samicu kada su ga ostali htjeli baciti kroz prozor inscenirajući lažno samoubojstvo. Kada ga Izidor odbije, ucjenjuje ga dokumentima koji pokazuju kako je pod pritiskom u zatvoru postao doušnik i izdao svoje znance, od kojih su neki sada na visokim položajima. Kasnije se uspostavlja da je Izidorovu ženu Anu prijetnjama da će njega mučiti u zatvoru naveo da mu postane ljubavnicom i da je Ivan njegov sin, što dovodi do novih zapleta i Siminog ubojstva. Nakon toga potpuno rastrojeni Ivan odlučuje okončati život, a da ne bi počinio smrtni grijeh (pri čemu je vjerojatnije da to ironizira nego da misli ozbiljno) odlučuje to izvesti tako da pjevajući četničke pjesme navede one koji su od njih najviše patili da ga ubiju.

    Iako se svakom od ovih provokativnih elemenata može naći bar poneki sličan primjer u stvarnosti, takva množina strahota u jednoj obitelji teško može uvjerljivo djelovati u okvirima tradicionalnog realističkog prikaza, iako se mora priznati da je Ostojićeva ekranizacija u tome uspjela, dobrim dijelom i zbog toga što cjelovečernji igrani film već samom svojom slikom najčešće djeluje mnogo realističnije od kazališne predstave. Ipak, srpski redatelj Marko Misirača odlučio se takav postupak primijeniti i u teatru, postavivši Ničijeg sina kao neku vrstu ibsenovske obiteljske drame koja se postupno pretvara u kombinaciju trilera, socijalne kritike i politički angažiranog kazališta. Vrijednost Matišićevog teksta i kompleksnost njegove slike ljudskih slabosti i zla koje sobom nosi ne samo rat nego i ljudi koji i vlast i vlastita stradanja koriste za osobne probitke toliko su složene i dojmljive da prelaze okvire pojedinca, pa i jedne zemlje ili društvenog uređenja, ali i očekivane pomake u njihovoj scenskoj realizaciji.



    Zato i Misiračina režija utemeljena na ibsenovskoj analizi dramskih karaktera rezultira uspjelom predstavom, u čemu je znatan doprinos i redateljske dotjeranosti detalja i čvrste kontrole ritma izvedbe, ali i vrlo dobrih glumačkih kreacija. Posebno je silinom energije i snažnim izražavanjem emocija oduševio Vladan Milić u ulozi Ivana, dok je visoku razinu glumačkog umijeća suvereno potvrdio Miodrag Krivokapić koji je kao njegov lažni otac u mnogim prizorima dominirao manirama finog gospodina da bi sitnim detaljima efektno pokazao zlokobni egoizam tog čovjeka. Danica Ristovski je kao njegova supruga u početku djelovala pomalo blijedo kao žena koja se ne snalazi u svijetu muškaraca, da bi zatim eksplozivno pokazala svoju moć. Aleksandar Alač je kao umirovljeni stražar Simo žovijalnim ponašanjem stvorio neočekivanu podlogu za psihičko maltretiranje žrtava, dok je Lako Nikolić bio uvjerljiv kao inspektor koji istražuje Simin nestanak i zna više nego što u određenim situacijama pokazuje. Posebno treba spomenuti epizodnu uloge Tonke (u dojmljivom tumačenju Milene Predić) - bivše Ivanove supruge, u jednom od rijetkih odmaka od realističnosti - songu Una canzone non cantabile (Jedna nepjevljiva pjesma). Izvodi ga na prosceniju s njihovim sinom Josipom dok u pozadini Ana vuče izvan pozornice mrtvo tijelo neželjenog ljubavnika. To je posredno i komentar Ivanove želje da samoubojstvom prekine krug zla kako bi Josipa spasio od nastavka stravične obiteljske tradicije. No, naravno da će to samoubojstvo odrediti Josipov život kao što su postupci njegova dva oca i majke odveli Ivana u smrt. I to je vjerojatno najsumornija slika ne samo ove disfunkcionalne obitelji nego i svijeta u kojem živimo, a njena sugestivnost dokazuje snagu i vrijednost Ničijeg sina Beogradskog dramskog pozorišta.

    Redatelj: Marko Misirača
    Dramaturg: Ivan Velisavljević
    Scenograf: Boris Maksimović
    Kostimografkinja: Tatjana Radišić
    Realizacija kostima: Inna Jadranski
    Glazba: Branislav Pipović
    Lektor: Dijana Marković
    Stručni savjetnik: dr. Zoran Ilić, psihijatar/psihoterapeut
    Asistentica kostimografkinje: Tatjana Ždijara
    Organizatorica: Ivana Jovović
    Inspicijentica: Olivera Milosavljević
    Šaptačica: Marija Stojić

    Igraju: Miodrag Krivokapić, Danica Ristovski, Vladan Milić, Vasa Vraneš / Todor Jovanović, Milena Predić, Aleksandar Alač, Lako Nikolić, Jovan Jelisavčić, Andrej Pipović

    @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 1. srpnja 2019.

Piše:

Tomislav
Kurelec