Svakodnevica kao temelj stvaranja komike

43. Dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 1. - 18. lipnja 2019.; SNG Nova Gorica: Jure Karas, Realisti, red. Tijana Zinajić

• 
  
  Kabaret i klaunerija dva su poznata, možda i najpoznatija komičarska žanra, prepoznatljivih zakonitosti i izvedbenih konvencija. Sve te konvencije i zakonitosti, principe i postulate ovih komičarskih izvedbenih praksi koriste i istovremeno ironiziraju Realisti, predstava SNG-a Nova Gorica, nastala prema tekstu Jure Karasa, u režiji Tihane Zinajić, a koja je gostovala na 43. Danima satire Fadila Hadžića u zagrebačkom Kerempuhu. Pet je realista (uz šestog za klavirom) okrenuto životnoj svakodnevici koju promatraju iz, svakako, realistične vizure. Ali ne u smislu umjetničkog postupka koji se odlikuje zanimanjem za društvene okolnosti, potankim opisima i pokušajima korištenja znanstvenih metoda u umjetničkom izrazu. Njihov je realizam, naprotiv, mnogo jednostavniji. Realizam svakodnevnih nevolja i malih problema, društvenih mušica, koje donose gnjavažu, ali i velik potencijal za ironiziranje. Odnos vječnog studenta s roditeljima, recikliranje otpada, ravnopravnost žena i muškaraca, radna prava, percepcija kazališta i umjetnika u društvu… Sve su to motivi koji realistima pružaju poticaje za komičarske minijature koje se nižu na sceni u neprekinutom slijedu oblikovanom kroz naznake teatra apsurda, metateatarske reference, komunikaciju s publikom, glazbenu pratnju i pjevanje, geg, slapstick, jezične igrarije, bez nekog isprva vidljivog reda. Pri tome je, ipak, dominantno majstorsko korištenje komičarskim potencijalima koje pružaju osnovna žanrovska određenja Realista, osobito kabaret.
  
  
  
  Ironiziranje i pomaknuti pogled na svakodnevne probleme trenutka (što su, svakako, i u Sloveniji i u Hrvatskoj zaštita okoliša, ovisnost o digitalnim tehnologijama ili nezaposlenost mladih), tako česte u komičarskim refleksijama na stvarnost, u Realistima je stvarno zabavno. Nepretenciozno i često beskompromisno zabavno. Pri čemu se humor ne ostvaruje podilaženjem ili prvoloptaškim forama nego referencijalnošću i pomakutim tretmanom jezika, izvedbenih konvencija, glazbe. Što je, u poplavi svakovrsnih komičnih radova koji se često mnogo više deklariraju zabavnima nego što to zapravo jesu, ili pak igraju na najniže strasti i svakovrsno podilaženje publici, uspjeh i osvježenje.
  
  Realisti su, dakle, esencijalna satira, humor često beskompromisan i baš zato zabavan, pogađajući neuralgične točke suvremenih društvenih odnosa ironijskim i satiričnim odmakom. U tako postavljenoj predstavi nema potrebe za mnogo inoviranja ni na tematskom ni na izvedbenom planu, jer žanrovska ostvarenost daje mogućnosti recepcije i reakcije publike. I Realisti ne inoviraju, ali se poigravaju. Kostimi evociraju klauneriju, glumci nose bijelo-crvene tonove i tešku šminku (kostimograf Matic Hrovat), pjeva se uz klavirsku pratnju na sceni, a istovremeno se u detaljima, poput kuharsko-domaćinske kape s elementima narodnoga veza ili komunikaciji s publikom, ostvaruje odmak od kanona žanra. Stalno kretanje po rubu afirmacije i subverzije žanrovskih principa na kojima počivaju, uz zabavan i podigran a opet beskompromisan humor, karakteristike su koje Realiste čine neobično otvorenom i zabavnom predstavom. U kojoj se čini kako strukture nema, no ona se ipak precizno ostvaruje na razini takvog tretmana scenske estetike ispunjene humorom koji rezonira sa stvarnošću, ali ne proziva i ne imenuje, beskompromisno se obračunava s pojavama iz svakodnevice, ali ne podilazi.

  Struktura humora i otvorenost predstave u Realistima uvelike počivaju na glumačkoj umješnosti. Scena je, naime, uglavnom prazna (osim crvenih zastava u završnoj sceni, nužnih stolica i klavira, scenografkinja Neža Zinajić), kostimi specifično pamtljivi, no oblikovanje se ostvaruje u trenutku glumačke suigre. Koja funkcionira odlično, pokazujući kako komičarski rad, kako bi bio stvarno zabavan, mora biti istovremeno jednostavan ali i precizan, a to će reći složen i glumački zahtjevan. Realisti su sve to; predstava se odvija u brzom ritmu i bez stanke, jedan song slijedi drugi, scene i situacije se izmjenjuju velikom brzinom, dok se niz motiva na kojima se gradi humor ne ponavlja (unatoč tematiziranju reciklaže). Jezik, iako često presudan, nikako nije jedini komičarski alat. No, kada ga se koristi, pokazuje se iznimna umješnost korištenja različitih dijalektalnih osobina, neologizama, posuđenica iz talijanskog i njemačkog (što nije uvijek moguće u potpunosti uhvatiti bez poznavanja jezika izvedbe, unatoč funkcionalnim podnaslovima kakvi su, srećom, bili tijekom zagrebačke izvedbe). Povezivanje jezičnog sloja s glumačkim osjećajem za tempo, songove i pomaknuti pokret te brzo prebacivanje iz jedne u drugu ulogu u izmjeni prizora, omogućuju praćenje predstave bez problema i sa zabavnom lakoćom, unatoč brojnosti različitih tema i motiva koji se u njoj pojavljuju. Ili, jednostavnije: okvir je postavljen pomaknutošću na svim izvedbenim razinama, uz ovladavanje i kreativno korištenje konvencijama poznatih komičarskih žanrova. Što tvori predstavu neobično zabavne fakture, počesto teško prepričljive, unatoč relativnoj jednostavnosti, pa i banalnosti neuralgičnosti svakodnevice, dominantne joj teme.

  
  
  Petero glumaca (Urška Taufer, Peter Harl, Jure Kopušar, Matija Rupel, Žiga Udir), uz pijanista (Anže Vrabec/Joži Šalej) iznimno su ujednačeni, uigrani i komičarski zaigrani. Vidljivo je, od početka do kraja predstave, kako je igraju s lakoćom i opušteno, a opet ne površno ili bez reda i osjećaja za tempo i specifičnosti strukture. Slijedeći postavljene odnose pomaknutosti žanrovskih konvencija, glumci njima istovremeno ovladavaju (plešu, pjevaju, koriste se pokretom ili grimasom kao izražajnim sredstvom) i pomiču ih, obraćaju se publici, kreiraju nespretnosti na sceni i tako ostvaruju zabavljanje na više razina, ne samo onoj sadržajnoj.
  
  Tematski, realisti su zaista Realisti. Svakodnevne mušice i problemi kao temelj stvaranja komike, uz prokušane konvencije žanrova, čine ih zabavnima. No, zabavnima ih čini i odmicanje od realnosti i realizma u iščašenost komike, u kojem svijet izgleda zabavnijim nego što često jest. Ukratko, predstava koja vrhunski koristi potencijale komike sadržane u svakodnevici i dobro poznatim okvirima kabareta i klaunerije, interpretirajući ih na pomaknut način i baš zato pokazujući publici kako komedija ima mogućnost otvaranja svijeta koji se smije bez zadrške sam sebi.

  Režija: Tijana Zinajić
  Dramaturgija: Jure Karas
  Scenografija: Neža Zinajić
  Kostimografija: Matic Hrovat
  Oblikovanje svjetla: Samo Oblokar
  Lektor: Srečko Fišer

  Igraju: Urška Taufer, Peter Harl, Jure Kopušar, Matija Rupel, Žiga Udir, Anže Vrabec/Joži Šalej (korepetitori)
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 1. srpnja 2019.

Piše: