Zadivljujuća redateljska vizija

Narodno pozorište u Beogradu, Srbija – Gostovanje u Zagrebačkom kazalištu mladih: Lav Nikolajevič Tolstoj, Carstvo mraka, red. Igor Vuk Torbica

• 
  
  Igor Vuk Torbica jedan je od najuspješnijih redatelja u regiji, a tom renomeu posebno je pridonijela njegova sjajna, mnogostruko nagrađivana interpretacija Hinkemanna Ernsta Tollera upravo u ZKM-u (premijerno izvedena u studenom 2015.). Kao i u Carstvu mraka beogradskog Narodnog kazališta, i tada je pokazao da na vrlo samosvojan način koristi vrijedna djela iz bogate tradicije dramske književnosti da bi ostvario izrazito osobnu kreaciju koja izražava i njegovo viđenje suvremenog svijeta i osobno čitanje klasika. Predstava sličnih tendencija ima popriličan broj u suvremenom kazalištu, a najčešće se radi o aktualizaciji na način da se u vrijednom djelu iz nekog prošlog vremena nađu sličnosti s problemima današnjice, pa se aktualizacijom najčešće stvara neka vrsta politički angažiranog teatra.

  
  
  Iako i u Torbičinim predstavama ima sličnih elemenata, ipak je njegov postupak mnogo teže jednoznačno odrediti. Do određene točke njegove predstave pronalaze redateljski efektno uprizorenje teksta, a onda se postupno od njega udaljuju prema redateljevoj osobnoj viziji koja pokazuje kako je te situacije moguće protumačiti na neuobičajen način. No, pritom Torbica ne nameće svoj svjetonazor kao jedini mogući zaključak onoga što je oblikovao na pozornici nego ostavlja gledatelju da sam (često i s mnogo napora) pronalazi vlastito tumačenje ne samo viđenog nego i svijeta u kojem i sam živi i kojeg neke elemente otkriva baš razmišljanjem o predstavi. Za razliku od tipičnog angažiranog teatra koji glavninu čovjekovih problema pronalazi u društvenom uređenju i načinu vladanja, Torbici su za zlo pojedinci krivi barem toliko koliko i poluge moći, bilo da se njima po svom izboru koriste ili im svojim nedjelovanjem omogućuju zločinačko djelovanje.

  Po tome se Torbica bitno razlikuje od Lava Tolstoja koji je klasik kao prozni pisac, ali mu dramski komadi predstavljaju mali i ne posebno cijenjeni dio velikog opusa. Carstvo mraka je ipak vrlo zanimljivo već i po tome što je tako mračnu, a ipak uvjerljivu sliku života na dnu teško naći ne samo u kazalištu nego i u književnosti, pa i filmu. Tolstoj zvjerstva koja bujaju iz pohlepe, a kulminiraju ubojstvom djeteta, prikazuje kao neminovan produkt  egzistencije lica u strašnoj bijedi i siromaštvu i njihove nagonske borbe za preživljavanje. Iako ne dijeli takav stav ruskog velikana, Torbica s vrsnim glumačkim ansamblom sugestivno oživljava taj svijet. Vezanost za rusko selo pri kraju devetnaestog stoljeća posebice se razabire u uspjeloj kostimografiji Marine Vukasović Medenica.
  
  Međutim, atraktivna scenografija Branka Hojnika ide suprotnim smjerom – stilizirani ambijent svojom višeznačnošću može funkcionirati i kao asocijacija na vrijeme u kojem se radnja komada zbiva, ali i na bilo koju drugu sredinu ili razdoblje, a toj univerzalnosti efektno pridonosi i glazba Nenada i Alena Sinkauza. U svemu tome ipak ostaje pomalo zagonetno scenografsko rješenje kojim je prostor igre odvojen od gledališta velikim staklenim plohama. Na završetku predstave gase se svjetla na sceni a pale u gledalištu, pa se nakon potresenosti šokantnim scenama okrutnosti i nasilja može u prvi mah činiti da se radi o efektnom, ali ne i naročito dubokom redateljsko-scenografskom obratu u kojem lica koja smo gledali sada gledaju nas uz mogući zaključak da i nismo toliko različiti i udaljeni jedni od drugih kao što bismo željeli biti da bi sačuvali svoj duševni mir.

  
  
  No, to nije samo površni začudni efekt na kraju nego je duboko povezan sa svime onim čemu od početka stremi  ova adaptacija Carstva mraka, koju je u suradnji s dramaturginjom Tijanom Grumić Torbica tekstualno tako uobličio da mu omogući gotovo neprimjetan redateljski prijelaz iz Tolstojevog svijeta u njegov koji korespondira sa sadašnjošću, ali takvom koja se od prošlosti razlikuje tek po nekim drugačijim pojavnostima, ali ne i bitno promijenjenim odnosima. Tu postaje očito da smo daleko od uobičajenog angažiranog teatra, iako nema dvojbe da je Torbica veliki kazališni stvaralac koji kritički promišlja svijet i društvo u kojem živimo, a i ljude koji češće pojedinačnim izborima nego organiziranim zločinima stvaraju nepodnošljive teškoće.

  
  
  Jasan je redateljev stav da zlo ne proizlazi iz društvenih odnosa, ili kao kod Tolstoja iz siromaštva, nego iz ljudske prirode. Zato staklo kojim je izvedba odijeljena od publike od početka može asocirati na nezainteresirano promatranje nekih čudnih insekata u kojima nema ni dobra ni humanosti. Po tome se postupno i gotovo neprimjetno odvajaju od Tolstojevih lica, koja unatoč svemu još negdje kriju ostatke duše i imaju neke male šanse za pokajanje i iskupljenje, kako se može naslutiti iz svršetka koji je u predstavi zamijenjen već opisanim otvorenim svršetkom. Zanimljivo je pritom da ruski velikan i humanist tu malu mogućnost spasa ostavlja samo muškarcima, dok su po njemu žene gore jer su njihove intrige, posebno Matrjone (ovdje u maestralnom tumačenju Olge Odanović), pokrenule spiralu zločina. Torbica međutim ne nalazi nadu ni za njih, pokazujući žestinu i strast kojom muškarci ostvaruju zlo, a ako netko pokuša i pobjeći iz tog svijeta užasa, ostaje prilijepljen uz staklenu pregradu. Torbica je tako ostvario kompleksnu predstavu koja je svojom šokantnošću, ali i scenskom fascinantnošću, jedan od vrhunaca ovogodišnje sezone.
  
  Redatelj: Igor Vuk Torbica
  Adaptacija: Tijana Grumi i Igor Vuk Torbica
  Dramaturginje: Molina Udovički Fotez i Tijana Grumić
  Scenograf: Branko Hojnik
  Кostimografkinja: Marina Vukasović Medenica
  Skladatelji: Nenad i Alen Sinkauz
  Izbor glazbe: Nenad Sinkauz
  Oblikovatelji svjetla: Branko Hojnik i Miodrag Milivojević
  Oblikovatelj scenskih efekata: Miroslav Lakobrija
  Savjetnica za scenski govor: dr Ljiljana Mrkić Popović
  Producentica: Ivana Nenadović
  Organizator: Nemanja Кonstantinović

  Igraju: Matrjona Olga Odanović, Anisja Hana Selimović, Akuljina Vanja Ejdus, Petar Ljubomir Bandović, Кuma Anastasia Mandić, Marko Baćović, Nikita Ivan Đorđević, Mitrić Nikola Vujović, Marina Ivana Šćepanović, Anjutka Jelena Blagojević, Svat Novak Radulović

  @ Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 21. lipnja 2019.  

   

Piše: