Predstava edukativnog usmjerenja

19. Naj, Naj, Naj festival, Zagreb, 24.-28. svibnja 2019.; Kazališna družina Pinklec: Jelena Kovačić i Anica Tomić, Preko sedam mora, preko sedam gora, red. Anica Tomić

• 
  
  Odnos pojedinca prema zajednici u kojoj živi i stvara vlastitu sadašnjost i budućnost uvijek je, barem u nekoj mjeri, određen i okolnostima - tim spletom različitih društvenih procesa na koje pojedinac nije mogao utjecati niti im je pridonio, ali se mora prema njima postaviti. Jedna od takvih okolnosti, možda i najdrastičnija u svojim posljedicama i stupnju utjecaja na život pojedinca, jest rat. Koji donosi gradaciju osobnih i kolektivnih trauma - od remećenja svakodnevice, straha, materijalnog i psihičkog stradanja, do izbjeglištva. Posebno se ovo multiplicira ako je pojedinac dijete koje tek formira svoje poglede na svijet istražujući ga. Tematska je ovo okosnica predstave Preko sedam mora, preko sedam gora, koju su Anica Tomić i Jelena Kovačić ostvarile u produkciji Kazališne družine Pinklec (čime je obilježeno trideset godina djelovanja ove glumačke i lutkarske profesionalne družine sa sjedištem u Čakovcu).

  Amal, sirijska djevojčica iz Aleppa, dijete je čiji svijet poprima obrazloženja, dijete koje uči istražujući, zamišljajući i pronalazeći novosti u kombinacijama svoje još zaigrane mašte i stvarnosti. Zapravo, tipična djevojčica koja odrasta i u procesu odrastanja upoznaje svijet oko sebe i njegova značenja. No, ona to ne može činiti na način na koji to čine njezini vršnjaci. Razlog je, dakako, rat u Siriji, sukob koji traje i traje, čiji se kraj ne nazire i ne prognozira, a posljedice su mu poznate. Barem kao medijski izvještaji o razorenoj imovini, stradalim i raseljenim ljudima. Izbjeglicama, migrantima, kako ih se naziva, a čija kolektivna stvarnost opasnog i neizvjesnog putovanja i mjesto na kojem će naći utočište postaje jedno od temeljnih i suštinskih političkih pitanja. Izvan dosega politike i medija, osim prigodničarski, ostaje osobno iskustvo rata i migracija. Posebice dječje. Na takvom iskustvu Anica Tomić i Jelena Kovačić grade predstavu, dosljedno ga provodeći kroz dječju vizuru i pogled na svijet u predstavi o djevojčici koja se obraća drugoj djeci, čija su iskustva značajno različita od njezinih.
  
  
  
  Sredstva kazališnog oblikovanja kojima se izvođači pri tome služe su, dakle, imanentno dječja, sve do samog kraja predstave. Priča o ratom pogođenom susjedstvu, gradu, državi, a zatim i migraciji te svim opasnostima koje se nalaze na putu, a kulminiraju razdvajanjem Amal od roditelja, ispripovijedana je kroz crteže, ples, jednostavne no iskrene replike o doživljenim i proživljenim trenucima. Pri tome, uspijeva se pronaći balans između prenošenja dječjeg iskustva (jer igraju, ipak, odrasli glumci), koje neće biti izvještačeno ni pretjerano, i kombiniranja tog pogleda s edukativnim, oblikovanim u razrješenju predstave, završnom obraćanju publici u kojem se iznose podaci o stvarnosti sukoba u Siriji i globalnom fenomenu izbjeglica. Takva organizacija kraja predstave, ma koliko bila potrebna s obzirom na nužnost pojašnjenja i kontekstualizacije viđenog, djeluje ponešto nespretno, kao izlazak iz dotadašnjeg dosljednog registra igre, dječje vizure; čime nije umanjena kvaliteta viđenog, ali se postavlja pitanje je li se taj dio mogao izbjeći ili smjestiti u neki drugi okvir, primjerice prije nego što priča o Amal započne.

  
  
  Preko sedam gora, preko sedam mora predstava je jasnog usmjerenja – educirati, poučiti (prvenstveno, ali ne isključivo) dječju publiku o drugoj djeci, koju su snašle drugačije, manje povoljne životne okolnosti. Važno je pri tome istaknuti kako ne poučava dociranjem ili izravnošću prikazivanja stradanja nego dosljedno ostaje u vizuri djeteta, konkretnog, ali koje može funkcionirati kao dio za cjelinu, prikaz nekog od brojne djece koja su žrtve, a da na to sama nisu mogla ni najmanje utjecati, nekog sukoba, rata, nemira – okolnosti. U tom smjeru, jednostavnim no preciznim potezima oblikovana su i primarno funkcionalna scenografija i kostimografija (Iva Matija Bitanga) te svjetlo (Neven Taradi), dok glazba (Nenad Kovačić i Aurwa Al Youssef) evocira tradiciju iz koje je istrgnuto djetinjstvo. Šestero glumaca (Karolina Horvat, Tena Antonija Torjanac, Bruno Kontrec, Mario Jakšić, Davor Dokleja i Igor Baksa) nose se s različitim izvedbenim registrima, crtaju, pjevaju, plešu, igraju različite likove te pri tome ostaju dosljedni oblikovanju uloga kroz zaigranost, bez pretjerivanja ili karikature, zbog čega poneka izvedbena nespretnost ne narušava cjelinu.

  Pinkleci su ovom predstavom oblikovali istovremeno potresan i zaigran, dječje neopterećen i ratom opterećen kazališni okoliš, u kojem priča o Amal djeluje i jedinstveno i univerzalno. Jedinstveno - zbog priče djevojčice koja ne gubi dječju radost unatoč svim okolnostima. Univerzalno - zbog toga što ratno iskustvo i ono izbjeglištva nije ograničeno samo na Amal ili Siriju nego se (nažalost) pokazuje kao univerzalan fenomen, pa se tako u ovoj pedesetominutnoj predstavi, primjerice, možda mogu prepoznati roditelji dječjih gledatelja, a koji su jednom sami bili u sličnim okolnostima kao junakinja.

  Redateljica: Anica Tomić
  Dramaturginja: Jelena Kovačić
  Glazba: Nenad Kovačić i Aurwa Al Youssef
  Scenografkinja i kostimografkinja: Iva Matija Bitanga
  Oblikovatelj rasvjete: Neven Taradi

  Igraju: Karolina Horvat, Tena Antonija Torjanac, Bruno Kontrec, Mario Jakšić, Davor Dokleja, Igor Baksa
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 7. lipnja 2019.

Piše: