Zločin bez kazne

Scena Gorica, Velika Gorica: Bernard-Marie Koltès, Pijani proces, red. Ivica Buljan

• 
  Koltèsov Pijani proces samosvojna je mladenačka parafraza motiva Zločina i kazne Dostojevskog, konstruirana u formi očajem natopljenih monologa likova s društvenog ruba. Koltèsa ne zanima propitivanje vjere kao spasa, niti analitički luk prihvaćanja krivnje mladog ubojice Raskoljnikova, on je prvenstveno usmjeren na iskorištavanje svima poznate fabule kako bi precizno označio polja suvremenih neizlječivih frustracija. Miljama daleko od isljedničkog trilera dramatizacije Andrzeja Wayde u kojemu je sva pažnja usmjerena na odnos oca Porfirija i sina Raskoljnikova, o Koltèsovim likovima najtočnije govori Hegel u svojoj tvrdnji kako „moderni tragički junaci ne djeluju u interesu etičke potvrde uistinu bitnih tvrdnji, već iz jednostavnog razloga da su onakvi kakvi jesu“.

  Ivica Buljan nagorljiviji je zagovornik i tumač Koltèsovog postdramskog rasutog tereta na ovim prostorima, a Pijani proces šesta je Buljanova redateljska postava njegovih djela. Pijani proces osmišljen je znatno kovencionalnije i komornije od prethodnih dvaju inscenacija djela istog autora u Rijeci i Ljubljani, pa se gotovo nepostojeća scenografija u goričkoj kinodvorani skladno sjedinila s neuglednim retro kostimima Ane Savić-Gecan i zamišljenom glumačkom igrom svedenom na snažne provale očaja s minimumom ekspresije i izvanjskih glumačkih trikova. Koltèsova i Buljanova parafraza Zločina i kazne tako po vizualnom dojmu i glumačkoj igri ni u najmanjoj mjeri nije lektirna ilustracija ruskog klasika, već želi biti uznemirujuće životan odraz stvarnosti, uz svu Koltèsovu dramaturšku apstraktnost i eskapizam. To joj tek djelomično uspijeva, ponajviše zbog nekoliko nedorečenih glumačkih kreacija.
  
  Središnji problem predstave jest kreacija Raskoljnikova, u tumačenju mladog Stipe Kostanića. Njegov Rodion Romanovič oslonjen je isključivo na vanjsku pojavnost bijesa i očaja, bez uvjerljivosti i glumačke vjerodostojnosti potrebne za takav, filigranski izbrušen lik sa suptilnim emocionalnim promjenama stanja. Njegov odnos s Razumihinom, ljubav prema majci i sestri te strast koju dijeli sa Sonjom odigrana je na posve isti način, bez očekivanog gradiranja emocija, oduzimajući tako centralnoj osi predstave psihološku uvjerljivost postupaka glavnog protagonista. Sonja je zamišljena kao potpuno utišana i poslušna figura skromne patnice i u tako zamišljenoj ulozi Lucija Šerbedžija nije imala mnogo glumačkog manevarskog prostora, kao ni Goran Bogdan čiji je Razumihin presudno obilježen kompleksnim odnosom s Raskoljnikovim, bez prave prilike za konstituiranje cjelovitog karaktera.
  
  Ponajbolju ulogu ostvarila je Ana Karić u ulozi Marmeladove, čiji potisnuti bijes pomiješan s bezuvjetnom ljubavlju prema suprugu otkriva lik koji je istodobno karikaturalan i beskrajno životan. Ana Karić iznimno se duhovito i uvjerljivo poigrava stereotipovima vjernih domaćica, za razliku od njenog partnera Ivice Vidovića koji usprkos dopadljivoj i opuštenoj glumi ponekad upada upravo u zamku karikaturalnosti i očekivanih, uvijek istih glumačkih riješenja. Gordana Gadžić dramski je potentno i uvjerljivo iznijela lik Rakoljnikovljeve majke, a izvrsnu minijaturu egzostencijalnog očaja i nesigurnosti predstavila je Ana Vilenica u ulozi Dunje.
  
  Porfirij Petrovič u Koltèsovoj obradi nema onu demonoliku crtu sveznajućeg isljednika kao u Wayde, već je zamišljen poput ironičnog klauna kojeg uvjerljivo i koncentrirano tumači Zoran Prodanović – Prlja, ponovo dokazujući kako se sjajno snalazi na kazališnim daskama, podjednako u pjevačkim i glumačkim zadacima. Enes Kišević također je vrlo uspješno, minimalnim glumačkim izrazom i snažnim osjećajem za suigru s ostatkom ekipe predočio nesretnog Svidrigajlova.
  
  Raskoljnikovljev zločin u društvu koje se više gotovo i ne obazire na slične zločine uspješno je teatraliziran Koltèsovim bijegom u autistična monološka opravdanja, tako bliska današnjem prevladavajućem velegradskom lifestyleu. Šteta što je dobra Buljanova ideja ostala presudno obilježena nedorađenim glumačkim kreacijama.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 14. listopada 2008.

Piše: