Provokativnost i politička angažiranost

26. Međunarodni festival malih scena u Rijeci, 2.-9. svibnja 2019.; Satiričko kazalište Kerempuh: Luigi Pirandello, Šest likova traži autora, red. Oliver Frljić

• 
  
  Festival malih scena u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku 2. svibnja 2019. otvoren je predstavom Olivera Frljića Šest likova traži autora u izvođenju Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba. Metateatralno djelo Luigija Pirandella praizvedeno je 1921. godine, a aktualno je i gotovo sto godina kasnije, pogotovo u adaptaciji potencijalno najkontroverznijeg hrvatskog redatelja Olivera Frljića.

  Na samom početku predstave vidimo izvrsnog Borka Perića u ulozi Voditelja programa / Prvaka drame i donedavnog člana ansambla Drame riječkog HNK Jerka Marčića kao frustriranog Redatelja koji, nezadovoljan glumčevom izvedbom, od njega zahtijeva ponavljanje scene do savršenstva. Otvaranjem zastora inscenira se groteskno vjenčanje Velimira Bujanca upotpunjeno kolom i agresijom, odnosno u tijeku je proba predstave koju režira Jerko Marčić. Na zabavu su pozvana sva velika imena hrvatske desnice: biskup Mile Bogović, Željka Markić, Josip Klemm, Zdravko Mamić, Marko Perković Thompson - u predstavi prekršten u Kalašnjikova, te neizostavni Zlatko Hasanbegović (Csilla Barath Bastaić, Kim Končar, Karlo Mlinar, Ozren Opačić, Josip Brakus, Matija Šakoronja). Maskirani svinjskim glavama, akteri ove političke predstave u jednom se trenutku loptaju lubanjom djeteta iz sela Ahmići, nad kojim je 1993. počinjen pokolj pod generalskom paskom Darija Kordića, koji je nedavno postao ponovno aktualan nastupom u zagrebačkom Studentskom centru.
  
  
  
  Na sebi svojstven način Frljić i ovdje koristi katoličku i nacionalističku ikonografiju, koje pretvara u kritički instrument te se na samome početku stječe dojam još jedne tipične i već viđene Frljićeve predstave. No, već je ovime vidljivo da Frljić zapravo vjerno prati izvornik te na sceni izvodi probu svoje vlastite predstave u nastanku, baš kao što Pirandello u originalu izvodi probu svoje drame. Potom im se na sceni pridružuje šest likova, unoseći nemir na kazališne daske: Otac (Vilim Matula), Majka (Branka Trlin), Pastorka (Linda Begonja), Sin (Damir Poljičak), Dječak (Roko Sikavica) i Djevojčica (Iva Šimić), koji gledatelje uvode u drugu fazu predstave i vlastitu dramu bez autora. Otac i Pastorka naizmjence prepričavaju i insceniraju dramatične događaje svojih života kako bi glumicama i glumcima prezentirali bezizlaznost svoje nesreće. Naime, Majka s Ocem ima Sina, a potom se zaljubljuje u Očeva tajnika, kome je Otac i tjera a Sina šalje na selo dojilji. Majka s tajnikom ima još troje djece, no on umire i obitelj ostavlja u nezavidnoj financijskoj situaciji. Majka se zapošljava kao šilica kod izvjesne Madame Pace koja tjera Pastorku da radi u njezinom bordelu. Drama nastaje kada Otac, slučajno ili ne, nailazi na Pastorku u bordelu Madame Pace, a incest jedva sprječava slomljena majka.

  Predstava Šest likova traži autora premijeru na kazališnim daskama Kerempuha imala je u siječnju 2018. godine, a Frljićeva su djela osuvremenjena i aktualna, no i prilično vezana uz pojedine određene aktere i događaje. Neke je reference i likove iz javnog života teško izbrisati iz kolektivne svijesti gledatelja te je tako sintagma „u ime obitelji“ nositeljica negativnih konotacija u drami, a Zlatko Hasanbegović floskulama o (anti)fašizmu ostavio je neizbrisiv trag u javnosti. No neki su likovi, poput Josipa Klemma, pomalo već i zaboravljeni, ali njihova ostavština nije. Spomenimo samo tabloidne napise o Velimiru Bujancu i njegovoj kokainskoj aferi te megalomanskom vjenčanju koje je parodija sebe samoga, a koji niti ne moraju biti isključivo o Velimiru Bujancu jer je cilj Olivera Frljića već unaprijed ostvaren. Nije potrebno znati prikazuje li uvodna scena konkretno Bujančevo vjenčanje, nego je važnije primijetiti uzorak licemjerja koje je neizostavno na takvim događajima.
  
  
  
  Neovisno o prolaznim akterima, Frljić je dakle stvorio svevremenu sliku hrvatskog društva koje po njegovom mišljenju ogrezlo u fašizam, koje je usto poslužilo kao kulisa za Pirandellovu predstavu u predstavi. Šest likova traži autora riječku je publiku vratila i u Me Too eru holivudskih skandala, koja je na površinu izvukla priznanja mnogih žena o seksualnim zlostavljanjima u filmskoj industriji, pritom za njih optuživši brojne renomirane redatelje i glumce. Iako aktualan i neizbježan u vrijeme stvaranja predstave, već je danas, nešto više od godinu dana nakon premijere, bilo teže prizvati u sjećanje Me Too pokret.
  
  No tema društvenog licemjerja uvijek je aktualna, a glumci i likovi koji ne vjeruju Pastorki koja govori da ju je Redatelj pokušao silovati, tvrdeći da nitko ne bi htio silovati prostitutku jer je svatko može imati, personifikacija su društveno ukoričenog licemjerja koje prelazi granice država. Ova i slične intervencije jedne su od mnogih kojima Frljić gledatelje vraća u stvarnost nakon nekoliko komičnih sekvenci i neočekivanih replika koje izazivaju smijeh, a koje ipak ostavljaju gorak okus u ustima. Frljić je time Pastorki jedinoj dao identitet i oživio njezin lik te je pretvorio u simbol ženske snage i natjerao publiku da se zamisli o svom vlastitom stavu o ravnopravnosti spolova i položaju žena. Upravo je scena u kojoj Linda Begonja okružena glumcima i likovima, odjevena samo u negliže, na podu moli ostale da joj povjeruju, ono što je glumicu izdvojilo od ostalih. Osim toga, Begonja je izvrsno dočarala sve boli i u svojevrsnom glumačkom duelu s Prvakinjom (Csilla Barath Bastaić), u kojem naglašava iluzornost glumačkog poziva, ali i cijele predstave, te naposljetku i života. Pastorka je simboličnom likvidacijom svojih krvnika uspjela osloboditi i sebe i njih marionetskog života kojim su živjeli te se izvukla iz začaranog kruga pasivnosti, na koji nas Frljić upozorava od samog početka predstave.

  Šest likova traži autora predstava je koja, kao i ostale Frljićeve, od gledatelja traži angažman, kritičko promišljanje i izlaz iz zone komfora, što će neće svidjeti svima. Ova autoreferentna i metateatralna predstava se bavi i banalnošću suvremenog kazališta, posebice pasivnom publikom koju zabavljaju psovke, urlici i jeftina komedija sazdana od loše glume. Jedna od najvećih kvaliteta svih Frljićevih drama svakako je prirodnost, nehinjenost i nonšalantnost glumaca i teksta podložnog improvizaciji. Svaka je nova izvedba iste drame iskustvo za sebe te redovna publika gotovo s iščekivanjem očekuje novu reprizu kako bi osjetila energiju ansambla toga dana. Posebno je zanimljivo vidjeti kontrast između glumaca i likova, posebno primjetan u odnosu prirodnoga govora glumaca i izvještačenog govora Oca te ostalih likova. Oni pretjerano teatralno, dramatično i hinjeno prepričavaju svoje priče, kako bi se i govorno razlikovali od glumaca, no od početka se među likovima izdvaja izvrsna Linda Begonja, koja na scenu prenosi čitav spektar emocija slomljene žene.
  
  Iz brojnog je ansambla teško izdvojiti najjače karike, no svakako se ističe Jerko Marčić, koji je utjelovio frustriranog redatelja. Marčić je najaktivnija pojava na sceni, neprestano se kreće, viče, jedini je u kontaktu sa svima te se izdvaja kao vođa pasivnih glumaca. Nasuprot Jerku Marčiću našao se Vilim Matula, koji pretjeranim načinom govora izaziva jezu u gledateljima i predstavlja vođu svoje skupine likova. Na scenu je izvrsno prenio i jezivu sklonost svoga lika Pastorki te u publici izazvao nepovjerenje i gađenje. Otac i Majka izvrsno interpretiraju još jednu hrvatsku stvarnost – onu tipične hrvatske obitelji koja će pod svaku cijenu sve učiniti „u ime obitelji“, makar to značilo i potpuno uništenje vlastite kćeri, odnosno Pastorke, kojoj naposljetku ne preostaje ništa drugo no upucati svoje tamničare i time postići slobodu i pročišćenje.

  
  
  Osim po provokativnosti i političkom angažmanu, Frljićeve su predstave poznate i po sjajnoj glazbi koju redatelj sâm bira, kao i koreografiranim pokretima. Glazba i u ovoj drami varira od hrvatskih balada do balkanskih turbofolk poslanica koje su često u službi naglašavanja apsurdnosti situacija, kao što je strastveni poljubac dvaju muškaraca na desničarskom vjenčanju godine dok Marko Perković Kalašnjikov pjeva turbofolk. Gotovo u sljedećem trenutku Frljić je sposoban u gledateljima isključivo glazbom i promjenom svjetala izazvati potpuno drugačije osjećaje, što njegove predstave čini izuzetno dinamičnima, ali i pamtljivima. Uz to, pokreti su svih aktera na sceni koreografirani (Ana Kreitmeyer) te se ništa ne događa slučajno, a likovi i glumci uglavnom su čak i fizički razdvojeni. Raslojava ih se i kostimima, pri čemu je posebno važno istaknuti izuzetno realne svinjske glave koje glumci nose tijekom vjenčanja godine, a koje neodoljivo nalikuju na likove koje i glume. Pozornica je većinu vremena prazna, ispunjena gotovo isključivo pokretom likova i glumaca iza kojih se zlokobno nadvija golema konstrukcija šivaće mašine Singer, koja ujedno simbolizira i šivaću radnju Madame Pace, odnosno bordel kao poprište sloma morala. Važno je naglasiti i da Oliver Frljić ovom predstavom nije iznio samo kritiku rastućeg desnog ekstremizma, društvenog licemjerja i sveprisutne pasivnosti, nego je pritom ostao vjeran Pirandellu te postavio pitanja koja se odnose na vječno traženje identiteta i svojevrsnog igranja uloga u iluziji kazališta i života.

  Predložak Šest lica traži autora Luigija Pirandella jedan je od najpoznatijih dramskih komada uopće te je sastavni dio srednjoškolskog, ali i visokoškolskog obrazovanja humanističkog usmjerenja, što ga čini iznimno popularnim među publikom i strukom. Oliver Frljić stvorio je predstavu na sebi svojstven način, no ipak ostao vjeran izvorniku te prenio i aktualizirao njegovu poruku, a o popularnosti predstave svjedoče i gotovo mjesec dana unaprijed rasprodane karte. Slojevitu predstavu poput ove voli se ili ne voli, no Frljiću se mora priznati maestralna sposobnost prebiranja po izdancima društvene izopačenosti koju iskreno, nehinjeno i necenzurirano inscenira u svojim dramama, pritom ne oskvrnjujući klasični predložak koji ga je inspirirao.

  Redatelj i autor adaptacije: Oliver Frljić
  Asistent redatelja: Tim Hrvaćanin
  Dramaturginja: Nina Gojić
  Asistent dramaturginje: Robin Mikulić
  Scenograf: Igor Pauška
  Kostimografkinja: Sandra Dekanić
  Izbor glazbe: Oliver Frljić
  Pokret: Ana Kreitmeyer
  Oblikovanje svjetla: Vesna Kolarec
  Oblikovanje zvuka: Alen Sinkauz
  Izvršna producentica i inspicijentica: Mirela Tihava

  Igraju: Vilim Matula, Branka Trlin, Linda Begonja, Damir Poljičak, Roko Sikavica, Iva Šimić, Jerko Marčić, Borko Perić, Csilla Barath Bastaić, Kim Končar, Karlo Mlinar, Ozren Opačić, Josip Brakus, Matija Šakoronja
  
  © Tea Schmidichen , KAZALIŠTE.hr, 13. svibnja 2019.

Piše: