Izostalo kvalitetno istraživanje

Feljton Kazalište u ratu: Neprikosnovena piščeva inspiracija, ali samo ako je u trendu (1. dio)



  • Dok su ova dva razloga bila vezana uz društvo i važnost umjetnosti u društvu, treći odgovor bio je vezan uz umjetnika kao pojedinca: neprikosnovenost autorske inspiracije. Od romantizma nam je ostala ideja da je inspiracija udar Božje strijele u posebno odabranog čovjeka, umjetnika. I da tu ljudski razlozi nikako ne mogu djelovati. Samo oni Božji, umjetničkog Boga, naravno.

    Mene je toliko šokirao Matišićev izbor teme i likova u Ženi bez tijela da nisam znala što bih. Odabrao je priču o tome kako su hrvatski branitelji silovali Srpkinju. Kraj logora za silovanje koje su imali Srbi za tisuće hrvatskih i muslimanskih žena o kojima su objavljena potresna svjedočanstva! I nije da ne znamo za istinu o kojoj su glavna kazališta toliko vodila računa. U knjizi Sunčica (ur. Marija Slišković, Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracionih logora, Zagreb, 2011.) objavljeno je 14 najpotresnijih svjedočanstava silovanih žena, a po knjizi je snimljen i dokumentarni film.Udruga Žene u Domovinskom ratu pod vodstvom Marije Slišković objavljuje i niz knjiga Žene u Domovinskom ratu, a ta udruga vodi i neku (uzaludnu??!!) borbu za priznavanje prava žrtvama i kažnjavanje silovatelja hrvatskih žena koji i danas slobodno hodaju Vukovarom. I susreću svoje žrtve podsmjehujući se jer te žrtve ne mogu dobiti nikakvu zadovoljštinu nego i dalje trpe sramotu i ponižavanja. Postoje i druge knjige sa svjedočanstvima silovanja i istraživanjem o tome.Moglo se vrlo lako napraviti ozbiljno istraživanje, da se htjelo. Ti su logori ušli u povijest ratovanja kao novost (genocid silovanjem) tako da su stranci o tome pisali radove i snimali filmove, pisali drame i postavljali predstave, a mi? One rijetke koje postoje, poput spomenute drame Feniks Silvane Dragun ili Slika Marijinih Lydije Scheuermann Hodak, na rubu su rubova našeg kazališta.



    Samo jedan primjer: Yasmine Beverly Rana, američka književnica, drama-terapeutkinja i pedagoginja iz Amerike potresena razgovorima koje je radeći za jednu američku neprofitnu udrugu vodila u Bosni sa silovanim ženama koje su rodile djecu začetu silovanjem napisala je dramu The Fallen/Pad koja se izvodila u njujorškom teatru 2013. Šokirana pričama o tome kako su vojnici u tim logorima za silovanje čekali da žene zanesu i puštali ih na slobodu u visokoj trudnoći, kako se žene i danas toga srame i izmišljaju očeve toj djeci... Novinarka koja je bila na predstavi i razgovarala s njom piše: Bila je iznenađena kad smo joj nakon predstave kazali da se u Hrvatskoj preko udruge „Žene u Domovinskom ratu” žrtve seksualnog iživljavanja tijekom rata u Vukovaru još uvijek bore za svoja prava i kažnjavanje počinitelja te da je ta tema i dalje zapostavljena u javnosti. Posebno je bila šokirana informacijom da je nakon rata i u Hrvatskoj rođeno najmanje 240 djece koja su plod silovanja od čega je više od 200 djece rodile majke iz Slavonije među kojima najveći broj Vukovarki.

    Kraj takve istine, ne samo Amerikanka, nego i ja sama bila sam šokirana činjenicom da netko sjedi doma i smišlja zaplet poput Matišićeva za Ženu bez tijela koji odabire kao istinu koju će prikazati od svih stvari koje su se dogodile u ratu jer mu je, eto, došla inspiracija! Pa sam napisala Mati Matišiću otvoreno pismo s vapajem: Tko će prikazati ljudske vrijednosti. Shvatila sam da je slika rata koju mi šaljemo (sebi samima, ili u svijet) preko umjetnosti strašna a zapravo netočna, tako uvredljiva za one koji su časno sudjelovali u ratu, tako uvredljiva za sve žrtve koje su stradale u njemu. Da se od svih drama koje su napisane uzimaju kao „vrijedne” samo one koje nas ocrnjuju.

    Na taj moj vapaj Matišić je odgovorio nakon dvije godine u intervjuu za Večernjakov Obzor. Unutar razgovora objavljen je okvir pod nazivom „Ne peče me savjest što nisam bio u ratu”. Na pitanje: Što mislite o primjedbama teatrologinje Sanje Nikčević koja vam je prigovorila da branitelje prikazujete kao negativce? Matišić odgovara: Mislim da su primjedbe jako glupe. Nikad joj nisam odgovorio na pismo. Ona sugerira piscu kako treba pisati. Ja se to ne bih nikad usudio.



    Time jasno poručuje da se piscu „ne može nametnuti inspiracija”. Naravno da poštujem inspiraciju, ali ne znam kako je moguće da ta inspiracija baš nikad ne pogodi onu statističku većinu – hrvatske žrtve ili časne hrvatske vojnike!

    Sjećate se onih izjava kako su branitelji koje poznaje u svom selu dobri momci. To je potvrdio i na drugom mjestu napadajući ljude koji loše misle o Hercegovcima. Tako se o Hercegovcima, a često i za Imoćane za koje mnogi misle da su Hercegovci, govori kao o nekim bogatašima i mafijašima. Moje se selo nalazi odmah na granici s Hercegovinom. Nitko od njih tamo nije mafijaš, tamo je također jad i bijeda. Ne znam iz koje se potrebe to tamo pojednostavljuje. To je neozbiljno.Svaki je stereotip neozbiljan, ali te negativne stereotipe kod nas stvara i sam Matišić. I o braniteljima i o Hercegovcima, odnosno Imoćanima.

    Pretpostavljam da Matišić u ovim izjavama govori istinu, pa onda ako doista tako misli o Imoćanima i braniteljima iz svog sela, odakle mu inspiracija za takvu sliku, odakle mu „istina” za takvu sliku. Očito iz trenda koji se nosi.

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 1. travnja 2019.

     

Piše:

Sanja
Nikčević