Postmodernizam u punoj snazi
Needcompany, Kunstenfestivaldesarts, KunstFestSpiele Herrenhausen, FIBA Festival Internacional de Buenos Aires, Künstlerhaus Mousonturm - Lauwers: The Blind Poet / Slijepi pjesnik, red. Jan Lauwers
-
U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci kao dio predprograma Rijeka EPK 2020, 24. ožujka 2019. godine gostovala je međunarodno poznata kazališna skupina Needcompany s predstavom The Blind Poet / Slijepi pjesnik. Premijerno izvedena 12. svibnja 2015. godine na Kunstenfestivaldesarts u Bruxellesu, ova je višejezična, multikulturalna i interdisciplinarna predstava osnivača skupine Needcompany Jana Lauwersa i dalje aktualna.Predstava se temelji na sedam glumaca različitih nacionalnosti koji prepričavaju svoje obiteljsko stablo i osobnu povijest na različitim jezicima: engleskom, arapskom, nizozemskom, norveškom i francuskom, uz titlove na hrvatskom i engleskom jeziku. U doba poprilične društvene krize koja zanosi Europu već duži niz godina, Slijepi pjesnik istovremeno politički i iznimno intimno progovara o licemjernim identitetima, konstrukciji povijesti, ali i kolektivnoj odgovornosti svih nas. Sugestivna predstava bogata simbolikom i suptilnom sinergijom svih glumaca temelji se na monolozima sedam likova/glumaca: Grace Ellen Barkey, Maarten Seghers, Jules Beckman, Anna Sophia Bonnema, Hans Petter Melø Dahl, Benoît Gob, Mohamed Toukabri. Počevši od Grace Ellen Barkey, jedne od originalnih članica skupine Needcompany, glumci prepričavaju dijelove svoga obiteljskog stabla te događaje koje su ih pritom obilježili.
Seciranje (kolektivne) povijesti započinju vlastitim obiteljskim stablima odnosno portretima, koji zatim gledatelje vode na putovanje kroz povijest. Ona se isprepleće monolozima drugih glumaca te međusobnim upadicama i intervencijama u prostor, ali i rekvizitima, živom glazbom te popratnim fotografijama. U pričama protagonista naglasak je, dakako, na osobnim ispovijestima, no već se s drugim portretom stječe dojam povezanosti, najprije glumaca a potom i svih ostalih na svijetu. Prepričavanje obiteljskog stabla dodatno je naglašeno različitim kulturama i nacionalnostima glumaca, koja se potom isprepliću i pritom ukazuju na to da ipak nismo onoliko različiti koliko mislimo. Primjerice, iako se na Dalekom istoku čučanj smatra položajem za jelo, taj se isti položaj u sjevernoj Africi smatra jedino i isključivo položajem za obavljanje velike nužde. Takve i slične crtice iz života glumaca ukazuju na to koliko smo zaista mala kap u moru isprepletenih svijesti, iskustava i sjećanja koje nadilaze granice kulture i nacionalnosti te gledatelje potiče na razmišljanje o tome u kolikoj je mjeri i na koji način identitet zapravo konstrukt.
Redatelj Jan Lauwers uspješno je povezao svih sedam osoba i njihove intimne životne priče te ih suptilno povezao na svjetskoj razini koja je ponekad sezala čak i do Križarskih ratova, što ukazuje na to da su sva osobna previranja, sjećanja i naposljetku osobna povijest već nekad postojala u drugom vremenu i drugoj osobi, susrela se s drugima i ispreplela mrežu kolektivne svijesti i povijesti, protkanu finim nitima osobnog doživljaja. Tih sedam portreta može predstavljati povijest svakoga od nas, a naši su identiteti istovremeno i međusobno povezani, ali i nevažni u bogatoj povijesti, što glumci u nekoliko navrata naglašavaju, pritom kritizirajući multikulturalnu no ipak licemjernu Europu. Izgrađena na povijesti koju su ispisali pobjednici i to uglavnom muškarci, Europa između ostalog počiva i na gomili laži, a ova nas predstava prisiljava da preispitamo svoju povijest, identitet(e) te naš odnos prema multikulturalnosti i drugima u širem kontekstu.Iako pozornica njome nije ispunjena, scenografija (Jan Lauwers) je dojmljiva te do punog izražaja dolazi na mahove kao naglasak tekućeg portreta. Riječka je publika imala priliku vidjeti nevjerojatno autentične rekvizite koji pojačavaju dojam putovanja kroz vrijeme, a veliku ulogu igraju i svjetla koja publiku naprosto tjeraju da pozorno prati svaku sekundu predstave. Skupina Needcompany u potpunosti je iskoristila dubinu riječke pozornice te zadržala preglednost događaja na njoj, čak i iz posve ispunjenog partera HNK Ivana pl. Zajca. Radnja se nerijetko istovremeno odvija na nekoliko prostornih razina, stoga na prvi pogled scenski pokret može djelovati kaotično i neusklađeno no zapravo su glumci u apsolutnoj sinergiji te kaos zapravo postoji unutar pomno strukturirane koreografije.
Kostimografija (Lot Lemm) je šarolika te uglavnom predstavlja samoga glumca odnosno njegovu povijest, pa se spomenuta Grace Ellen Barkey, rođena u Indoneziji, pojavljuje u tradicionalnoj nošnji svoje zemlje, a Tunižanin Mohamed Toukabri ponosi se svojim zlatnim ručno rađenim odijelom iz rodnog mu grada. Tijekom predstave se na pozornici pojavljuje i niz rekvizita koji su impozantni svojom pojavom te upotpunjuju duboku pozornicu i dočaravaju portret uz koji se vežu. No ono što predstavu čini toliko uspješnom i dojmljivom te događajem za pamćenje, činjenica je da je svaki dio predstave plod rada samih glumaca koji i tijekom predstave stvaraju glazbu. Uz violine, bendžo, gitare i bubnjeve, glumci sviraju i žlicama te pjevaju i plešu, odnosno progovaraju pokretima svoga tijela.
U Slijepome pjesniku ništa nije slučajno i ništa ne postoji samo za sebe. Sve je dio kolektiva, čak i glazba i scenski pokret, a glumci su jedno, iako rijetko zajedno glume te se predstava uglavnom odvija u formi monodrame uz povremene upadice i improvizaciju. Mimika, prvenstveno ona Grace Ellen Barkey, toliko je vješta i naglašena da gledatelji ne moraju nužno vjerovati onome što izlazi iz njezinih usta, nego je dovoljno pomno joj pogledati lice na kojem je ocrtan njezin cijeli portret. Struktura predstave koja se sastoji od sedam manjih monodrama na prvu može djelovati monotono, sporo i dosadno, no iako predstava traje gotovo dva sata i trideset minuta s pauzom, gledatelje je svojim interdisciplinarnim pristupom neprekidno držala prikovanima i znatiželjnima. Od žive glazbe, gotovo okrutne igre svjetlima i dinamičnog scenskog pokreta do čestih presvlačenja, upečatljivih kostima te naposljetku intrigantnih dijaloga, teško je izdvojiti najjaču kariku predstave, no činjenica je da su njezina poruka i forma ostavili velik trag na mnogobrojne gledatelje.Redatelj Jan Lauwers besprijekorno je povezao brojne izvedbene forme i žanrove te time i simbolički povezao različite osobe, osobne povijesti, nacionalnosti te vjeroispovijesti. Dinamična i zanimljiva, na mahove kriptična, no u cjelini postmodernistička predstava u punoj svojoj snazi, nikoga nije ostavila ravnodušnim. Dugotrajan pljesak svjedočio je o oduševljenju publike, no čak i da je bilo onih kojima se predstava nije svidjela, ostala im je u sjećanju, zapažena i primijećena te ih je, htjeli oni to ili ne, natjerala na promišljanje o europskoj multikulturalnosti i konceptu povijesti čiji smo neotuđivi dijelovi.
Tekst, režija i scenografija: Jan Lauwers
Glazba: Maarten Seghers
Kostimografija: Lot Lemm (Mohamedov kostim Bachir bin Ahmed bin Rhaïem El Toukabri)
Dramaturgija i titlovi: Elke Janssens
Oblikovanje svjetla: Marjolein Demey / Jan Lauwers
Glume: Grace EllenBarkey, JulesBeckman, Anna Sophia Bonnema, HansPetterMeløDahl, BenoîtGob, MaartenSeghers, MohamedToukabri, Jan Lauwers© Tea Schmidichen , KAZALIŠTE.hr, 25. ožujka 2019.
Piše:
Schmidichen