Realizirani glumački potencijali

Studio Exit, Voliš li me?, red. Janez Vajevec

• 
  
  Iskrenost je pojam naoko jednostavan, općepoznatog značenja, no beskrajnih dosega - često presudnih u različitim, najčešće duboko emotivnim odnosima. Istovremeno je apstrakcija čiji je utjecaj na odnose među bliskim ljudima nemoguće izmjeriti, ali i konkretan trenutak u kojem se treba pokazati kako prati neki osjećaj. Voliš li me?, predstava nastala u koprodukciji Zagrebačkog glumačkog ateljea i Teatra Exit za malen, specifičan prostor Studija Exit u dvorištu u Gundulićevoj ulici, mogla bi se nazvati djelom koje se ponajviše bavi upravo iskrenošću; kazališnim esejom o iskrenosti u vezi dvoje ljudi - Hrvatice Ane, koju igra Vesna Tominac Matačić i Slovenca Janeza, u interpretaciji Žige Čamernika.
  
  Njihova je veza dugotrajna, obilježena različitim fazama, kako to već obično biva - od zanesenosti i zaljubljenosti, preko braka i sina Ivice, zatim razvoda i pokušaja uspostavljanja komunikacije nakon njega, do završnog obrata u vrlo kreativnom i podosta duhovitom trenutku ponovnog susreta i obnavljanja veze za koju se moglo činiti kako je završena, a čime Voliš li me? završava. Dakle, osim iskrenosti i bježanja od nje u odnosu, a čega je rezultat raspad i nemogućnost daljnjeg održavanja letargije, predstava je obilježena još jednim emocionalnim tonom – optimizmom, unatoč različitim preprekama i trenucima u kojima se optimizam čini nemogućim. Sada bi bilo razumno pomisliti i žanrovski odrediti Voliš li me? kao romantičnu dramu, i iako to ne bi bilo potpuno pogrešno, propustilo bi naznačiti važnu komponentu ovog kazališnog djela – studioznost, posvećenost kreaciji.
  
  Ta je posvećenost vidljiva i u ideji i u izvedbi, koje su u osmišljavanju predstave, čini se, neodvojivo povezane, o čemu neizravno piše i Vesna Tominac Matačić u tekstu otisnutom u programskoj knjižici. Ideja kreće od likova, od njihova osmišljavanja i glumačkog uspostavljanja odnosa prema njima, a nastavlja se u kreaciji, koja se temelji na dosljednom minimalizmu, prepuštajući mizanscenu gotovo u potpunosti glumcima i njihovoj posvećenosti ulozi. Tako, primjerice, izostaju rekviziti, a scenografija je svedena na neutralne stolice i stol, što je primjetnije na početku predstave nego kasnije, dokazujući time internalizaciju ovakvog načina oblikovanja, lakoću i izbjegavanje manirizma ili artificijelnosti u prikazivanju nepostojećeg mobitela, slike ili drugih objekata. Rezultat je usmjeravanje gledateljske pozornosti na karaktere izgrađene u likovima Nje i Njega, Ane i Janeza i karakterna previranja u luku odnosa - od početnog zanosa, preko rutiniranja, do gubitka i nužne, neugodne komunikacije i konačnog obrata. Sve su ovo koordinate kazališne metode braće Vajevec - Andreja i Janeza, potpisanih u predstavi u kreativnim ulogama dramaturga i redatelja.
  
  
  
  Ona se uvelike, a što je očito u načinu kako pristupa glumačkom studiju uloge, oslanja na Konstantina Sergejeviča Stanislavskog - i u programskoj knjižici opisanog kao „genija i oca svih glumačkih pedagogija“. Metoda braće Vajevec recipira Stanislavskog otvoreno, bez zadrške, no ne zastaje na tome nego se usuđuje, ne bez dobrih argumenata za takav daljnji korak, na svojevrsnu nadogradnju, čak radikalizaciju svog uzora. Glumac je, dakle, u središtu, kazališni događaj usredotočen je na njega i glumčeva je kreacija gotovo jedino sredstvo predočavanja sadržaja publici. Uz minimalnu (no dobro pogođenu i zato primjetnu) ulogu glazbe (Zvonimir Dusper) i scenske rasvjete (Saša Fistrić), sva sredstva oblikovanja koncentrirana su u dvoje glumaca na sceni, u njihovoj umješnosti predočavanja karaktera koje nose publici. I ostvarivanja emocija u tim karakterima, kako bi ih publika prepoznala, identificirala i s njima se suživjela, baš kao što su to prethodno učinili interpreti.
  
  Voliš li me? je u tom smislu istovremeno dosljedna i predvidljiva predstava. Dosljedna jer se drži svoje metode, uspostavlja ju i provodi do kraja, do glumačkog angažmana vrlo snažnih registara, u čemu su Vesna Tominac Matačić i Žiga Čamernik uspješni i uvjerljivi. Predvidljiva, pak, Voliš li me? je u smislu motiva koje donosi - vrlo prepoznatljive, postavljene priče o ljubavnoj vezi dvoje ljudi, vezi koja je trajala i raspala se baš očekivano, nekako predvidljivo. Izuzmemo li obrat na samom kraju predstave, slijedi predvidljivu logiku, doima se već negdje viđenim. Time bi Voliš li me? lako skliznula u klišej, no tu ponovno uskače metoda izgradnje karaktera, glumačka kreacija oko koje je predstava usredotočena. Čini to uspješno, čime je ostvaren kreativni potencijal i izgrađen odnos prema likovima koji nije prepoznatljiv samo kod glumaca, nego se predaje i publici kao temeljni odjek recepcije predstave.

  Jednostavno, Voliš li me? počiva na odličnim glumačkim realizacijama karaktera nastalih u kontekstu studioznog rada. I nije potrebno prisustvovati procesu kako bi se to vidjelo, nego je vidljivo i u izvedbi. Posvećenost ulaženja u lik i igranja koju pokazuju dvoje glumaca na sceni dosljedna je i rezultira ostvarenjem emocionalnog potencijala. Realizacija emocije je potpuna, cjelovita, bez zadrške, a sve u predstavi proizlazi iz likova i ne doima se nimalo izvanjski nametnutim. Humorni momenti, kao distinktivni trenuci u kojima inače zapravo složen i bolan odnos u potrazi za iskrenošću povremeno ulazi, također su rezultat karaktera, a ne doimaju se redateljskom ili dramaturškom intervencijom.
  
  
  
  Voliš li me? je ostvarila fokus na glumčevom iskustvu kao presudnom posredniku karaktera, radikalizirajući ga u prigušivanju ili nestajanju svih ostalih dijelova mizanscene (rekvizita, scenografije, kostima, bilo kakvog artificijelnog pokreta), čime je stvoreno sasvim osobito, vrijedno kazališno iskustvo, predstava bez zadrške u realizaciji glumačkih potencijala.

   

  Redatelj: Janez Vajevec
  Dramaturg: Andrej Vajevec
  Glazba: Zvonimir Dusper
  Oblikovanje svjetla: Saša Fistrić

  Glume: Vesna Tominac Matačić, Žiga Čamernik

   © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 4. ožujka 2019.

Piše: