Izvanredno kreativan dijalog

Zagrebačko kazalište lutaka: Braća Grimm/Zinka Kiseljak: Cvilidreta, red. Saša Broz

• 
  
  Na pozornici Zagrebačkoga kazališta lutaka u ovoj sezoni igra čak dvadeset i pet naslova. Repertoarno su u pravome omjeru zastupljeni svjetski klasici (Perrault, Andersen, braća Grimm, Rodari, Baum, Salten, Collodi, Jaroš, Dickens, La Fontaine, Mozart…), hrvatski klasici (Brlić Mažuranić, Nazor), evergrini iz susjednih zemalja koji nerazdjeljivo pripadaju našem duhovnom prostoru (Peroci, Ćopić, Levstik) te suvremeni domaći tekstovi (Ana Tonković Dolenčić, Milana Vuković Runjić, Mate Matišić, Nevenka Videk).

  Na repertoar Zagrebačkoga kazališta lutaka 1. ožujka premijernom je izvedbom uvrštena i Cvilidreta - „najmračnija“ bajka braće Grimm, kako je označuju teoretičari dječje književnosti. „Ropski se zalijepiti za tekst bajke znači oduzeti joj veliki dio vrijednosti“, zapisuje Bruno Bettelheim, američki psihoanalitičar, dječji psiholog i pisac, zalažući se za interpretaciju bajke.

  Braća Grimm zapisuju Cvilidretu u Dječjim i obiteljskim pričama 1812. godine, a potrebno se malo prisjetiti i originalnoga sadržaja, jer ZKL-ova adaptacija uistinu jest suautorski rad. Zli vilenjak Cvilidreta upliće se u tuđe živote, pa tako i u život mlinareve kćeri kojoj mladi kralj naređuje da u tri noći isprede zlato iz slame kako bi on postao bogat, inače – ode glava. Traži vilenjak Cvilidreta i plaću za svoju pomoć: prvi put đerdan, drugi put prsten, a treći put prvorođeno dijete koje će dobiti mlinareva kći. U smrtnome strahu ona pristaje na sve, a Cvilidreta ispunjava svoj dio zadatka, zlatom namirujući pohlepu mladoga kralja. Kad mlinareva kći postane kraljicom i majkom, Cvilidreta dolazi po svoje, tražeći da mu preda djetešce. Naravno da ne uspijeva, jer sretan svršetak - najjače oružje svake bajke, zahtijeva ponajprije oduzimanje moći Zlu, a onda i njegovo posvemašnje uništenje.
  
  
  
  Dramaturginja Zinka Kiseljak tekstu je prišla s težnjom da ga, prihvativši gotovo sve uvjetovanosti i značajke bajke, prokomentira na sasvim suvremen način. Upisujući psihološke slojeve koji se rađaju među njezinim i Grimmovim likovima na sceni, širom otvara vrata čitavoj mreži mudrih aluzija i duhovitih dvosmislica. Vitalnost bajke, njenih čvrstih simbola te struktura konvencionalnih obilježja omogućili su dramaturginji Zinki Kiseljak i redateljici Saši Broz da na sceni kreiraju reljefne i slojevite likove kroz izvanredno kreativan dijalog s djelom braće Grimm. Upisani novi likovi - Konj Anđelko i Kraljica Majka, te skicirani Stražari, ne djeluju kao interpolacije nego organsko, živo tkivo predstave.

  Konj Anđelko Ranka Zidarića inicijalno je mišljen iz lika mudre životinje-pomoćnice koja pomaže junacima bajke, služeći njihovim najboljim interesima  jer uvijek vodi radnju prema etičkim vrijednostima: skromnosti, nesebičnosti i ismijavanju poroka. Taj duboko ukorijenjen arhetip bajke o svemoćnoj životinji-prijatelju u interpretaciji Ranka Zidarića raskošan je u razvoju lika. Zidarić ga, naime, gradi čak do autentičnog duha-obješenjaka iz renesansne komedije te donosi na scenu neposrednost raspojasanog činkvečenta, preuzevši ulogu mudroga sluge koji korigira smušenoga gospodara pomažući mu u ljubavnim jadima. Kraljica Majka u vrhunskoj interpretaciji Matilde Sorić s duhovitim ironijskim odmakom predlaže najbolju od mogućnosti suvremenog komentiranja ovog teksta, ostavši mu istodobno vjerna, pogotovo u nastavljanju linije otkrivanja priče Cvilidrete preko Bettelheimove tvrdnje da su bajke braće Grimm zapravo frojdovski motivi.
  
  Kraljica Majka preuzima na sebe pohlepu, kod Grimma temeljnu manu sina, Kraljevića Jaroslava. Preuzevši sinovljevu manu, Kraljica Majka pohvalila se i vlastitom manom– živi je model upravljanja postupcima skrušenoga Jaroslava. I eto nas kod edipalnog sukoba kojeg će Kraljević Jaroslav (a kako drukčije?) razriješiti kroz ljubav prema mlinarevoj kćeri Zlatici. Koristeći motiv ljubavi kao sredstvo kojim se djeca bore protiv (ponajprije vlastitih) zlih demona, Zinka Kiseljak na izvanredan način tka ovu inicijacijsku kartu, istodobno realističnu i fantastičnu, otkrivajući i nadletjevši temeljne koncepcije nesvjesnog u duhovitoj igri međuodnosa tijekom sazrijevanja. Kao po onoj: dijete intuitivno shvaća da iako su ove priče nestvarne, one nisu netočne. Ulogu Zlatice, mlinarove kćeri, Ana Marija Percaić ostvaruje ponajprije kroz izrazito korektan odnos prema jeziku i dikciji, a intonativno je veoma zanimljiva. Njezina glumačka kreacija odmiče Zlaticu od Grimmova predloška te ju impostira u samopouzdanu tinejdžericu koja misli svojom glavom, profinjeno poštujući tradicionalne odrednice o marljivosti i poslušnosti. Visokom razinom glumačke osviještenosti, ona će pobuđivati dječju pažnju zabavom, raspirivati je radoznalošću, a s obzirom na maštovitost kojom je oblikovala lik Zlatice možemo računati da će razvijati i umne i osjećajne dimenzije dječje publike.
  
  
  
  Slično je i s Kraljevićem Jaroslavom Marija Mirkovića, koji je i prema prirodi same priče diskretniji u toj glumački veoma zanimljivoj trapavoj eleganciji tinejdžera, u duhovitoj nakani da obrne igru po kojoj je metaforička kula bjelokosna postala, čini se - muškarčeva nastamba. Branko Smiljanić dao je Blagoja Mlinara čvrsto usađenog u privid stvarnog, a u mjeri i maniri koja krasi samo vrsne glumačke individualnosti. Njegov glas ima zvuk plemenite kovine, on je pouzdano najbolja glazba za dječje uši. Naslovnu ulogu Cvilidrete iz polarizirane priče o Dobru i Zlu igra Jadran Grubišić. Njegova je lutka stilizirana u steampunk žanru, a glumačko mu je umijeće te korištenje tijela kao instrumenta na sceni veoma vješto. Ipak, upravo se u samome finalu događa i najveći nesporazum. Zli Cvilidreta ne biva uništen (kod Grimma samog sebe u bijesu zakapa u zemlju i prepolavlja se) nego se odiže uvis kako bi preselio svoje zlo djelovanje na neku drugu adresu. I tu se rađa problem: izostaje poetska pravda koja djeci odgovara - bijeli moraju biti nagrađeni, a crni uništeni. Kažnjavanje zla u bajkama pitanje je opstanka, nije ga dovoljno protjerati nego ga treba uništiti jer inače predstavlja trajnu opasnost. Zbog toga su i izvrsno vizualno oblikovanje lika Cvilidrete i artizam glumca u ovom slučaju od manje važnosti, s obzirom na to da nisu u funkciji ravnoteže priče.

  Redateljica Saša Broz okupila je majstorski autorski tim. Autorskom glazbom jazz-pijanista i skladatelja Zvjezdana Ružića predstava Cvilidreta dobila je jedinstveni identitet - zahtjevan a opet sasvim usklađen s uzrasnom dobi publike. U vizualno nepogrešivoj kompoziciji Cvilidrete, scenografiju potpisuje Davor Antolić Antas, oblikovanje svjetla Vilim Sever a lutke, animaciju i ilustraciju scenografije David Peroš Bonnot. Tu su i njihove asistentice - Sara Zidarić i Neda Ilijević. Scena Cvilidrete progovorila je tajnim jezikom fantazmagorije klasične bajke u poetskom skladu sa steampunkom i mythpunkom, nadahnutim elementima alternativne povijesti, folklora pomaknutog u fantasy; znalačkom vještinom stvoren je sklad između sjećanja na magiju nizozemskih interijerista, bezvremenske ljepote viktorijanske epohe, svevremenih gotik-detalja, futurističkih primjesa u retroštihu.

  Osobitu povezanost djeteta i bajke na simboličkoj razini ostvarile su divne lutke Davida Peroša Bonnota, u znaku oslonjene na Burtonove kreacije iz Mrtve nevjeste, a u energiji i atmosferi od njih čudesno odmaknute. Za animaciju lutke Bonnot je izabrao inačicu Kuruma Ningyo, tradicijske japanske tehnike pri kojoj lutkar sjedi na posebnim kolicima te na taj način omogućuje začudno kretanje pozornicom, stvorivši dodatne mogućnosti suigre. Izrazit smisao za dramaturgiju kostima lutke, kao i cjelovitu ljepotu ove Bonnotove kreacije novoga svijeta na sceni ZKL-a vjerojatno je moguće usporediti sa sugestivnošću grafičke i teatralne lutke Nevillea Trantea. I zato, maleni poklon za kraj,  sjećanje na davnu Bourekovu rečenicu: „Sa mnom je bilo tako da nisam mogao naći odgovarajuće i suglasne ljude pa sam stoga počeo sam stvarati glumce…“

  
  
  Redateljica: Saša Broz
  Oblikovatelj lutaka, animacija i ilustracija scenografije: David Peroš Bonnot
  Scenograf: Davor Antolić Antas
  Skladatelj: Zvjezdan Ružić
  Oblikovatelj svjetla: Vilim Sever
  Asistentica oblikovatelja lutaka: Neda Ilijević
  Asistentica scenografa i oblikovatelja lutaka: Sara Zidarić

  Glume: Matilda Sorić, Ana-Marija Percaić, Mario Mirković /Adam Skendžić, Jadran Grubišić, Ranko Zidarić, Branko Smiljanić, Leonard Mišić, Mihovil Malenica

  © Dubravka Lampalov Mićunović, KAZALIŠTE.hr, 4. ožujka 2019.

   

Piše: