Prijeteći heroji apokalipse

Zagrebačko kazalište mladih, Montažstroj, ADU: Mladež bez Boga, autorski projekt redatelja Boruta Šeparovića po motivima istoimenog romana Ödöna von Horvátha, inspiriran djelom Franca Bifa Berardija Heroji

• 
  
  Mladež bez Boga, roman Ödöna von Horvatha iz 1937., poslužio je Borutu Šeparoviću kao okosnica fabule njegove nove autorske predstave u kojoj je ne samo redatelj nego i (zajedno s Ivanom Vuković) i autor teksta i dramaturg, a s Konradom Mulvajom i scenograf koji je prostor golih crnih zidova dominantno osmislio uvećanim ekranima (mobitela i laptopa) ukazujući time na suvremenost i bitnu ulogu koju ta tehnička pomagala imaju u životu današnje mlade generacije. Lica ove predstave na svoj način slijede radnju Von Horváthovog romana u kojem profesor odbacuje strah i kompromiserstvo zgrožen smrću učenika kojeg su ubile kolege na izletu kojeg je on vodio, vježbajući tako svoje pristajanje na vladajući nacizam i pripremajući se za rat. Međutim, Šeparović i Vuković u usta učenika stavljaju rečenice školskih masovnih ubojica koji završavaju samoubojstvom, što je fenomen koji se počinje širiti i izvan SAD-a. Rečenice su preuzete iz knjige talijanskog ljevičara Franca Bifa Berardija Heroji koja na temelju njihovih poruka dokazuje da se ne radi o devijantnoj mladosti nego o novoj generaciji koja je logičan proizvod suvremenog društva.

   Heroji Mladeži bez boga vrlo precizno analiziraju sve mane takve demokracije i političke korektnosti kojom se ona štiti i koju im je propovijedao i njihov profesor. On je nakon neuspjelog pokušaja da ih navede na toleranciju, podržavanje demokracije i političke korektnosti priznao (ponajprije sebi, a potom i njima svojom oproštajnom video-porukom) da je sve to prihvaćao kao kompromis iz straha da ne izgubi radno mjesto, ali da je oduvijek bio svjestan da je zapadna (bjelačka) demokracija izgrađena na bezdušnoj eksploataciji drugih rasa i zemalja. Zato zgađen svojim dotadašnjim životom u takvom društvu odlazi u Afriku zauvijek. Vrlo ekspresivno i uvjerljivo tumači ga Rakan Rushaidat (iako se pojavljuje samo na ekranima), dok učenike zastrašujuće sugestivno tumače mladi glumci Boris Barukčić, Lucija Dujmović, Ivana Gulin, Ugo Korani, Ivan Pašalić i Bernard Tomić, koji su netom diplomirali na Akademiji dramske umjetnosti ili je tek završavaju.

  
  
  Iako se u analizi ogromnih nedostataka postojećeg društva učenici i ne razlikuju bitno od profesora, njihove su reakcije potpuno suprotne. Oni smatraju da postojeće društvo treba srušiti i da ga treba izgraditi na nejednakosti, jer tek nekoliko postotaka čovječanstva predstavljaju inteligentni ljudi koji zaslužuju urediti svijet po svojoj mjeri, dok život ostalih (za koje zapravo i nije bitno koliko će ih preživjeti) može imati smisla jedino u služenju toj eliti i građenju novog društva pod njenim vodstvom. Toj eliti kojoj je sve dopušteno (pa i proizvoljno ubijanje nižeg sloja) pripadaju naravno i oni, a mogao je i njihov profesor da se složio s njima, ali kako nije, smatraju ga gubitnikom. Ipak, znatan dio predstave njihovi su monolozi upućeni profesoru s namjerom da mu dokažu kako su u pravu oni, a ne on. Pritom njihovom buntovništvu koje polazi od krajnje nehumanih premisa i koristi se pojednostavljenim (reklo bi se wikipedijskim) elementima raznih desnih i nacionalističkih ideologija ipak ne nedostaje logike, pa predstava jasno pokazuje kako njen autor i njegovi suradnici ne dijele vrlo često (posebice u nas) prozivanje roditelja, škole i društva zbog nebrige prema mladima. U predstavi Mladež bez boga nije bolesna iznimka, a njeno nasilje nije produkt ni nedovoljne pozornosti odraslih niti ludila nego je upravo neizbježni produkt onakve demokracije kakva štiti suvremenu bezdušnu eksploataciju većine ljudi. To se njeno nasilje može povezati s vremenom između dva rata, kada su nedostaci tadašnje varijante demokratskog društvenog uređenja stvorili preduvjete za uspon nacizma iz kojeg današnji mladi buntovnici crpe dio ikonografije i neke ideje - ne (kako se mnogima čini) kao dekorativna obilježja nego kao prepoznavanje srodnosti. Na to su nakalemljeni spretno služenje novim tehnologijama, opsesija video-igricama u kojima jedan nadmoćni pojedinac pobije sve protivnike, ali i fascinacija idejom o petnaest minuta slave koja nije potekla od njima ideološki bliskih uzora nego od Andya Warhola.

  Upravo posljednji element vjerojatno najbitnije određuje njihovo djelovanje. Svjesni su da njihova pobuna za sada nema šanse za pobjedu, ali se smatraju važnim prethodnicima koji će usmjeriti svijet u (po njima) jedinom ispravnom smjeru i ostat će slavni kao prethodnici koji su svojom smrću (samoubojstvom nakon počinjenog masovnog umorstva) navijestili te promjene. A ta njihova sklonost prema senzacionalističkom spektaklu otvara mogućnost za atraktivnu scensku multimedijalnu prezentaciju, što Borut Šeparović i njegovi suradnici vrlo uspješno koriste. Video i Multimediju potpisuju Montažstroj i Miropa, čiji pokretni ekrani imaju važnu ulogu u oblikovanju predstave jer se na njima ne vodi samo dvoboj stavova profesora i učenika nego se na efektan način uživo u krupnim planovima prenosi ono što glumci izvode na sceni, a pogotovo scene nasilja. Atmosferu događanja i naznaku duhovne klime u kojima nastaju određuju mnogobrojni inserti videoigara na tim istim ekranima, a cjelovitom iznimno sugestivnom dojmu pridonose zvuk i glazba (Montažstroj, Michel Corrette, Antonio Vivaldi), scenski pokret (Damir Klemenić), oblikovanje svjetla Aleksandra Čavleka i kostimi Marte Žegura. Taj osebujno spektakularan izvedbeni okvir Borut Šeparović vrhunski iskorištava da bi s iznimno vrijednim mladim ansamblom stvorio prijeteće heroje nadolazeće apokalipse. Redateljskim postupkom autor vrlo rafinirano naznačuje da se ne radi o izoliranim pojedincima nego o znatnom dijelu generacije koja u svijetu svojih prethodnika ne vidi nikakav smisao. Zato izabrane poruke mladih ubojica počinje izgovarati jedan glumac da bi se gotovo uvijek pretvorile u neku vrstu korske recitacije koja pokazuje snažnu međusobnu duhovnu i emocionalnu povezanost.

  
  
  Tim je stilskim postupcima Mladež bez Boga gotovo postala izvanredno vrijedna, šokantna i značenjski važna predstava, ali su je nedaleko od tog vrhunskog dometa zaustavili nedostaci proizašli iz želje da se izravno verbalno pokaže politički stav nauštrb teatarskog oblikovanja. U želji da gledatelja ne samo šokira nego da mu i do detalja tekstovno objasni što se zapravo događa s tom mladeži bez Boga, autor je ponekad pretjerao u ponavljanju istih ili vrlo sličnih rješenja gubeći ritam, a time i potpunu pozornost gledatelja. Tako detaljan opis ključnog ubojstva odmah šokira publiku, njegovih sljedećih nekoliko varijacija povećavaju mučninu, ali se to nastavlja i dalje, pa dolazi do zasićenja nakon kojeg gađenje gubi intenzitet i pretvara se u zamor. I završetak predstave s čitanjem poruke norveškog ubojice Andersa Breivika (šezdeset i devet smaknutih na jezeru Utoya) na početku djeluje kao logičan završetak, ali zbog svoje pretjerane duljine potom kao da izlazi iz predstave i počinje djelovati kao čitanje (pre)dugog novinskog članka. No, i pored toga veći dio Mladeži bez Boga vrlo je vrijedan primjer samosvojne vrste kazališta kojoj je Borut Šeparović iznimno dragocjen i vrlo rijedak predstavnik.
  
  Autor i redatelj: Borut Šeparović
  Tekst: Borut Šeparović, Ivana Vuković
  Dramaturgija: Borut Šeparović, Ivana Vuković
  Scenski pokret: Damir Klemenić
  Scenografija: Borut Šeparović, Konrad Mulvaj
  Video & Multimedija: MONTAЖSTROJ & Mitropa
  Zvuk i glazba: MONTAЖSTROJ, Michel Corrette, Antonio Vivaldi
  Kostimografija: Marta Žegura
  Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
  Oblikovatelji zvuka: Bruno Fretze
  
  Glume: Rakan Rushaidat, Boris Barukčić, Lucija Dujmović, Ivana Gulin, Ugo Korani, Ivan Pašalić, Bernard Tomić
  
  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 25. veljače 2019

Piše: