Višeslojno i provokativno

Kazalište Komedija, Mate Matišić Legenda o sv. Muhli, red. Zoran Mužić



  • Farsa Legenda o sv. Muhli autora Mate Matišića premijerno je prikazana 9. veljače 2019. u Kazalištu Komedija. Tekst u kojem prikazuje zbroj ljudskih gluposti i slabosti prema vrednotama, smještenih u staro srednjovjekovno vrijeme autorova zavičaja Imotske krajine, napisao je 1983. godine.

    Mate Matišić jedan je od naših najizvođenijih dramatičara te nagrađivani scenarist i glazbenik. Filmsku obradu Cinca i Marinka - Kad mrtvi zapjevaju u režiji Krste Papića, kritičari na Festivalu u Floridi proglasili su najboljom svjetskom komedijom. Matišić ima izniman smisao za govorni jezik, posebno za govor svoga zavičaja, prema kojemu međutim nije nimalo sentimentalan nego naprotiv - bez imalo samilosti razotkriva i groteskno preuveličava sve mane njegovih ljudi. Tekst nudi zanimljive jezične strukture, a nastao je u doba suradnje s pokojnim Marinom Carićem.

    Režija Zorana Mužića je zanimljiva, uspješno prikazuje farsu i njezine osobitosti, donosi zanimljive situacije, satiričnost, na načine izazovne kazališnoj umjetnosti, uz naglasak na radnju i glumu.

    Scena ocrtava i karikira u skladu s farsom (seoska župa, drvena kućica, bačva, štrik, okrugli stupovi koji podsjećaju na umjetnost starog Rima, stepenice), dajući prednost radnji.



    Uz početno sadašnje vrijeme i satirične razgovore likova o vlastitoj društveno-političkoj situaciji, priča se premješta u prošlost sela, te uz srednjovjekovne kostime i fratarske odore prikazuje kako je uopće nastala legenda o sv. Muhli.

    Ukratko, fratar Muhlo plete mrežu prijevara, te prerušen u anđela lukavo uvjerava mještane da ga slušaju i čine sve kako bi dobio osobno materijalno i puteno zadovoljenje. Nastaju zavrzlame u međuljudskim odnosima zbog nedoličnih ponašanja i slabosti. Usred mnoštva likova punih mana i društveno-moralnog padanja, tek se kod jednog naziru vrline. Npr. lažna prerušena časna sestra govori da ne smije imati vezu jer je časna, na što dobije odgovor - tko se još danas drži principa. To je ujedno i lajtmotiv predstave.

    Ženu sa željeznim gaćama, usred spletki, i cijelu obitelj anđeo-varalica s krilima uspije uvjeriti u svoje planove. Udovici, kojoj dugo nema muža a koja tvrdi da ima muževo dijete, prijete spaljivanjem, čime se dodiruje još jedna teška (srednjovjekovna) tema - spaljivanje žena na lomači. Fratri ulove varalicu, vide da je to njihov fra Muhlo, a on uvjeri udovičinog muža da ga je vratio u žive te pozivajući se na vjeru, na dušu, opet uspijeva svih lukavo prevariti te postići da ga proglase svetcem, zaštitnikom sela.

    Farsa uz komične dijelove - motive ukazanja, lažne smrti, čistilišta, isprepliće nadnaravno i religijsko s tjelesnim, zemaljskim, putenim, smiješnim, dok fra Muhlo manipulira i fratrima i narodom, iskorištavajući njihovu naivnost, praznovjerje i sebične želje. Ipak, na kraju ne nastradaju nego su sretni jer im Muhlo zapravo pruža ono što su željeli. Na kraju se pjeva i pleše, vidljivo gotovo nitko ne mari za niske karakterne vrijednosti. U tom malom mjestu Dalmatinske zagore srednjega vijeka slaba je granica između vjere i praznovjerja. Tijekom predstave naglašava se kako danas svi mogu biti sve, zbog čega se na kraju gledatelji propitkuju.



    Vrstan glumački ansambl zagrebačkog kazališta dobro je odigrao sve slojevitosti i zahtjevnosti ovoga djela, a Filip Juričić u naslovnoj ulozi vrlo je uspješno prikazao fra Muhlu odnosno varalicu Muhlu kao anđela Gabrijela s perjem.

    Autor naglašava obmane, dvostruki moral, prerušavanja, lažna predstavljanja, manipulaciju lakovjernim a istodobno sebičnim i koristoljubivim ljudima. Sve to dovodi do toga da na kraju sama priča pruža publici zaključak vraćanjem radnje u sadašnjost, ističući ono što ih je legenda o sv. Muhli naučila – da vješti manipulator može upravljati masom ljudi dok god im pruža ono što žele i zasićuje njihove žudnje, te im upravo time pruža opravdanje – dakle, kroz licemjerstvo.

    Djelo je višeslojno, provokativno, kroz karikiranu radnju likove dočarava kao skice, pojedince i predstavnike naroda i Crkve prikazuje pretjerano. Koristi teme svakodnevice, a kroz izravan, vulgarni humor koji je drastičan te time izaziva reakcije gledatelja, djelomično nakazno i izobličeno ismijava čovjekove slabosti i mane.

    Matišićevo djelo iz 1980-ih godina prošloga stoljeća osobito je aktualno danas; ukazuje na problem izokrenutih vrijednosti koji vrijedi za sva doba. Uz naglašenu satiričnost, govori naizgled o srednjem vijeku, o nastanku legende – izmišljene legende o izmišljenom svetcu, te time izriče da se od srednjega vijeka do danas nije mnogo toga promijenilo, posebno ne u ljudskoj naravi i svijesti.

     



    Predstava je grubi prikaz ljudskog postojanja u ovakvom svijetu i onoga što sve pojedinci mogu činiti – a upravo to, do koje nepostojeće granice su ljudi, vođeni vlastitim koristoljubljem, požudama ili mnoštvom, spremni ići – ocrtava cijelu našu povijest (laži, koristi, požude, lakovjernosti, povodljivosti, sukobi) a kada bi se takvu raznolikost ljudskih naravi rastvorilo do srži, pitanje je bi li se pronašlo i kod kolikog broja istinske ljudske vrijednosti.

    Tekst je aktualan i danas te je vjerojatno da će zbog ljudske naravi biti aktualan još dugo, dugo. Do kada, ne zna se.

    Redatelj: Zoran Mužić
    Scenograf: Darko Bakliža
    Kostimografkinja: Sara Lovrić Caparin
    Autor glazbe: Mate Matišić
    Jezični savjetnik: Damir Lončar
    Asistentica scenografa: Marijana Gradečak
    Asistentica kostimografkinje: Maria Rebeka Čupić

    Glume
    : Filip Juričić, Davor Svedružić, Vinko Kraljević, Ivica Zadro, Ana Magud, Igor Mešin, Goran Malus, Damir Lončar, Jasna Palić Picukarić, Vanda Winter, Ivan Magud, Dubravka Ostojić, Saša Buneta, Tomislav Martić


    ©Nataša Bjelan, KAZALIŠTE.hr, 18. veljače 2019.

     

     

kritike i eseji