Tematiziranje umjetničkog habitusa

Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, gl. ur. Željka Turčinović, br. 73/74, god. XX, Hrvatski centar ITI, 2018.

  • Prvi dvobroj časopisa Kazalište Hrvatskog centra ITI objavljen u 2018., 73/74, obilježen je tematiziranjem umjetničkog habitusa nekoliko prominentnih osoba suvremenog kazališnog stvaranja i to u različitim dijelovima složenog, multimedijalnog i višeumjetničkog kazališnog procesa. U tome se ističe tematski blok posvećen Ivici Buljanu, naslovljen Živa slika. Uz suradnju samog Ivice Buljana uredila ga je teatrologinja Višnja Kačić Rogošić, a donosi pet priloga o različitim aspektima Buljanova rada, uz završnu teatrografiju Ivice Buljana, što je svakako vrijedan prinos ovog broja Kazališta dokumentiranju i proučavanju opusa jednog od najistaknutijih suvremenih hrvatskih redatelja. Baš kao i prethodeći mu prilozi, koji se elementima poput glazbe, pokreta ili procesa rada na Buljanovim režijama bave u informiranom, preglednom i zanimljivom slijedu. Eseje o aspektima Buljanova rada pisali su Marko Mandić, Blaž Lukan, Ana Fazekaš i Irena Paulus, uz završni autorski zapis o vlastitoj estetici, koji pokazuje osobine umjetničkog programa. Sveukupno, Buljanova Živa slika zaokružen je, zanimljiv i informativan niz tekstova o jednom redateljskom imaginariju i njegovim ostvarenjima. I stalna, početna rubrika Kazališta o istaknutim produkcijama donosi tri eseja, od kojih je prvi o Buljanovoj režiji (Ciganin, ali najljepši HNK u Zagrebu). Autor mu je Matko Botić, a naslov Kazališni fenomen Novak, što postavlja okvir središnjeg problema koji se tekstom prikazuje i analizira, a to ipak nije Buljanova režija nego postavljanje romana Kristiana Novaka na scenu i prethodeće im dramatizacije. Druga predstava kojom se bavi ovaj broj Kazališta jest Ono što nedostaje, dramski tekst Tomislava Zajeca, praizveden na Sceni Polanec ZKM-a u režiji Selme Spahić. Autorica Ana Fazekaš velik dio teksta posvećuje značenjskim razinama i tumačenjima Zajecova slojevitog i višeznačnog dramskog teksta, uplićući u njega osvrt na ZKM-ovu produkciju. Treća predstava, ujedno i zadnja analizirana u ovom broju Kazališta, jest Eurokazov Povratak (prema naturalističkoj drami Srđana Tucića iz 1898.), o kojem Suzana Marjanić piše predano i posvećeno analizirajući sve aspekte mizanscene, ali i kontekst u kojem se ova i ovakva predstava pojavila i ostvarila recepciju.

    Intervju Željke Turčinović s Tenom Štivičić životan je, čitljiv i nenametljiv, no donosi jasnu poruku (i pouku) o dramskom pismu kao preciznom, strpljivom i počesto napornom radu, o čemu svjedoči i naslov: Dobre drame su minuciozne arhitektonske cjeline. Nisu lego-kockice. U registru ispitivalački nastrojenom prema suvremenim, sada i ovdje fenomenima kazališne prakse je i oveći tekst Tanje Novak o tabu-temama u hrvatskom kazalištu za djecu i mlade, a koji, temeljeći se na preciznoj analizi pojedinih predstava, donosi intrigantne zaključke o (ne)tematiziranju tabua u ovom dijelu kazališnog stvaralaštva. Rubrika Međunarodna scena bavi se nagradom Premio Europa (osobito njezinim šesnaestim godištem, iz 2017.), a uz ovu se analizu nalazi i zapis o razgovoru Michaela Billingtona, britanskog kritičara i Jeremyja Ironsa vođen u sklopu programa uz dodjelu Europske kazališne nagrade za 2017. u Rimu. Oba teksta, kao zaokruženu cjelinu, potpisuje Katarina Kolega.

    Blok teorijskih tekstova donosi dva prijevoda radova (Stefania Porcelli i Steven Gregg) o Shakespeareovom Titu Androniku, uz uvodni tekst urednice Ljiljane Filipović, što je očit nastavak rubrike iz prethodnog broja, kada se bavila Julijem Cezarom. U rubrici Fenomeni Dina Vukelić piše o filmskim adaptacijama hrvatskih dramskih tekstova kroz niz primjera i analiza, detektirajući smjer ovog fenomena i oblikujući jasne zaključke o njegovim dosezima u pojedinim odsječcima povijesti hrvatskog filma. U drugom dijelu iste rubrike Fenomeni, Bojan Munjin kroz analizu slučajeva Jerneja Šugmana i Nebojše Glogovca pita se i pokušava pronaći odgovor, ili barem ponuditi razmatranje, zašto glumci umiru mladi. Matko Botić se u članku naslovljenom Festival vlastite publike osvrće na dvadeset i pet godina Međunarodnoga festivala malih scena, osobito promatrajući njegove selektore te njihove doprinose i inovacije u festivalskim koncepcijama. Rubrika Sjećanje osvrće se na život preminule kostimografkinje Marije Žarak, a rubrika o novim knjigama donosi četiri prikaza. Na kraju, u Kazalištu su otisnuta i dva dramska teksta - svojevrsna generacijska Dnevna doza mazohizma autorice Dine Vukelić te monološka, svojevrsna dramska poema Samo da se pozdravimo beogradske dramatičarke Olge Dimitrijević.

    © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 2. travnja 2019.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša