Teorijski i kritično

Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, gl. ur. Željka Turčinović, br. 71/72, god. XX, Hrvatski centar ITI, 2017.

  • Drugi dvobroj časopisa Kazalište objavljen u 2017. godini, koji nosi oznaku 71/72, temeljnom uredničkom koncepcijom nastavlja se na ustaljeni sustav rubrika koje prikazuju recentnu kazališnu produkciju, nova teatrološka i kazališna izdanja, a donosi i prikaz određenih pojava na međunarodnoj sceni te intervju, nove dramske tekstove i nekoliko teorijskih eseja. Tako se časopis otvara osvrtima na četiri premijere, od kojih je Marin Držić – Viktorija od neprijatelja produkcija Dubrovačkih ljetnih igara, dvije su sa zagrebačke scene (Tko pjeva, zlo ne misli HNK u Zagrebu i Ponovno ujedinjenje dviju Koreja GDK Gavella) te jedna slovenska predstava, Euripidova Medeja SNG-a u Mariboru. I opet, kao i u prethodnim brojevima Kazališta, tekstovi koji se bave pojedinim premijerama birani su uz uvažavanje potrebe za bilježenjem, za barem djelomičnim očuvanjem kazališnog trenutka koji je, naravno, prolazan te se trajno može predstaviti jedino posredstvom drugih medija među kojima prikazi u Kazalištu, koristeći se teorijskim i kritičkim aparatom, ali prelazeći uobičajene dimenzije kazališne kritike, daju dodanu vrijednost koju ne može ostvariti filmski zapis ili isključivo prepričavanje viđenog. Primjerice, u tekstu Lade Čale-Feldman o Viktoriji od neprijatelja analizira se proces preplitanja Držićeve biografije, djela i suvremenih izvedbenih mogućnosti, dok Matko Botić u prikazu Ponovnog ujedinjenja dviju Koreja, predstavi nastaloj u režiji Paola Magellija, opravdano piše o zreloj magelliani kao pojmu koji okuplja sve prepoznatljive oznake svojstvene redateljske poetike ovog umjetnika.

    Razgovor, koji je za ovaj broj s Tomislavom Zajecom vodio Matko Botić, nosi intrigantan naslov: U vremenu u kojem se srednji put sužuje, nemoguće je ne izabrati stranu. I već se u uvodu u inače opsežan i tematski raznorodan razgovor jasno detektira sugovornikovo opredjeljenje u tom biranju strane: naime, Zajec je, citatom: „načelno prihvatljiv i klasičarima i alternativcima, unatoč tome što se ne boji izreći vlastito, ne nužno pomirljivo i konsonantno mišljenje“. I nastavlja: „Razloge za to treba tražiti u čovjekoljubivoj prirodi njegova javnog djelovanja s tendencijom okupljanja, naspram prevladavajuće poetike društvene isključivosti“. Razgovor se dalje vodi o temama poput Zajecovog pedagoškog rada na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, Marulićevim danima, Nagradi Marin Držić, ali i o dramaturškim i dramatičarskim suradnjama sa Zagrebačkim kazalištem mladih na predstavama Ono što nedostaje i Črna mati zemla te gostovanju teksta Trebalo bi prošetati psa u Argentini. Progovarajući o Marulićevim danima i kontroverzi oko izvođenja predstave Naše nasilje i vaše nasilje Olivera Frljića na programu tog festivala 2017. Zajec, osim što izgovara rečenicu koja se našla u naslovu, zauzima i vrlo pomirljivu, u suštini uključivu i dijalošku poziciju, a opet jasno definiranu i bez skrivanja u retorici, što u potpunosti potvrđuje karakterizaciju njegova javnog djelovanja s početka intervjua.

    Dio posvećen međunarodnoj sceni, također jedna od prepoznatljivih rubrika Kazališta, donosi četiri teksta - onaj Bojana Munjina naslovljen Između strasti i mrtvila, a koji donosi argumentiranu analizu selektorskih estetika koje su odredile izdanja dva važna festivala, zagrebački Festival svjetskog kazališta i beogradski BITEF, postavljajući zaključno pitanje koje uopćava na cjelinu suvremenog teatra, čiji su reprezentanti oba festivala: „kuda on ide, što on zaista hoće i koja je to estetika koja će ga (ponovno) povezati s publikom na suštinski i dublji način, izvan glamuroznih incidenata i jednokratnih plitkih uzbuđenja“. Andrej Mirčev bavi se detaljnim prikazom kontroverzi oko smjene intendanta Franka Castorfa i posljedičnim razvojem događaja u berlinskom kazalištu Volksbühne. Nikolina Židek i Snježana Banović bave se recepcijom hrvatske drame u inozemstvu, iako u vrlo drugačijim pojavnim oblicima, jer tekst prve autorice progovara o suvremenoj hrvatskoj drami na španjolskom govornom području, dok je drugome neposredan povod izvještavanje o novim izdanjima prijevoda Krleže i Vojnovića na francuski, no proširuje se u jezgrovit prikaz dosadašnjih prevoditeljskih radova na prijevodu brojnih hrvatskih drama istoga prevoditelja - Nicolasa Raljevića.

    Teorijski tematski blok, kojega je uredila Ljiljana Filipović, uz uvodni esej urednice naslovljen Teatar izdaje, bavi se političnošću Shakespeareove drame Julije Cezar kroz prijevode tekstova J. D. Snidera i Christiana Smitha. U konačnici, ovaj broj Kazališta donosi i prikaze četiri knjige te dva nova dramska teksta autorica mlađe generacije - Pukotine Kristine Kegljen i Otok Ivane Vuković.

    © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 4. veljače 2019.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša