Posvećeno teatru za djecu i mlade

Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, gl. ur. Željka Turčinović, br. 69/70, god. XX, Hrvatski centar ITI, 2017.

  • Časopis Kazalište Hrvatskog centra ITI jasno je profilirana publikacija. Svaki novi broj donosi slično oblikovane rubrike, kojima se nastoji ostvariti kroničarski i analitički pogled na najvažnije fenomene i radove kazališne i teatrološko-publicističke produkcije. Usto, Kazalište redovito sadrži i temat, u kojem se obrađuje neki aspekt kazališnog života te objavljuje nove dramske tekstove, vrlo često autora mlađe generacije. Sve to, dosljedno, no nipošto rutinerski ili nezanimljivo, nalazi se i u broju 69/70, objavljenom 2017. Početak sveska pripada, ustaljeno, prikazima premijernih naslova, u ovom broju predstavama Ljudi od voska HNK u Zagrebu, prema tekstu Mate Matišića i u režiji Janusza Kice te Magic Evening Teatra &td i autorskog dvojca Anice Tomić i Jelene Kovačić. Prikazi, kojih su autorice Mia Mitrović (Ljudi od voska) i Ana Fazekaš (Magic Evening) opsežni su radovi, osobito u usporedbi sa standardima kritike u dnevnim (kad i ako takva postoji) i inim publikacijama češćeg ritma izlaženja, osim možda internetskih, u kojima prostor ionako nije ograničen. Dakle, prelaze granice kritike i postaju svojevrsni eseji o problemima i pitanjima koje su predstave artikulirale. A čini se kako je upravo to i vodilja uredništva u selekciji predstava koje će biti popraćene u početnom dijelu novog broja Kazališta, njihova relevantnost u otvaranju problema i suočavanju s njima kroz kazalište. Iako se ne moramo slagati o (ne)kvaliteti svih elemenata pojedinih odabranih produkcija u svakom, pa i ovom broju, oni su zasigurno bili zapitani, vodili su kazalište prema njegovoj ulozi društvenog fenomena pogodnog za ovakve, za svako društvo važne procese. Kazalište to prepoznaje, dokumentira i komentira, prateći tako scenu i stvarajući niz, u trenutku izlaženja, aktualnih, a kasnije za povijest kazališta zasigurno značajnih, opsežnih bilješki.

    Temat kao posebna, zaokružena urednička cjelina, u ovom se broju bavi kazalištem za djecu i mlade, a uredila ga je Iva Gruić, okupivši sedam suradnika različitih profila (redatelja, dramaturga, teatrologa), no koji su se svi u nekom trenutku svog djelovanja bavili ili se bave onime što se u kazališnoj praksi redovito svrstava pod oznaku teatra za djecu i mlade. Odabir nimalo slučajan donio je obradu stvaralačkog procesa hrvatskog kazališta za djecu i mlade iz različitih aspekata - od polazišta u prijavama za festival Mali Marulić, što vodi u detektiranje i analizu trendova u suvremenoj hrvatskoj produkciji ovog segmenta (Tomislav Zajec), preko lutkarskog kazališta (Livija Kroflin), kontakta i primjerenosti djela za dječju publiku (Magdalena Lupi Alvir), dramatizacije u kazalištu za djecu i mlade (Iva Gruić), autorskog kazališta u ovom području kazališnog djelovanja (Matko Botić) te dva razmišljanja potaknuta umjetničkim iskustvom rada u okviru kazališta za djecu i mlade (Jelena Kovačić i Saša Božić). Sve ovo daje preciznu sliku važnog segmenta kazališne produkcije, osobito iz pozicije komunikacije s publikom (što i naglašava nekoliko tekstova) i predstavlja teorijsku obradu bogatog segmenta kazališta, a koji često izlazi iz okvira medijske pozornosti.

    Intervju u ovome broju Kazališta vodio je Hrvoje Ivanković, i to s Borisom Senkerom. Iznimno ga je zanimljivo čitati iz različitih pozicija, jer se ne ograničava samo na neki dio sugovornikova djelovanja ni na neki specifičan fenomen, nego donosi pregled razmišljanja o različitim temama - od temeljnih zadaća teatrologije do fenomena autorskog kazališta u hrvatskoj kazališnoj sadašnjici, uz mnoštvo referenci na životni put sugovornika, koja nikada nisu stigla u pitanje samo iz kurioziteta nego kao integralni dio cjeline ovog očito dobro promišljenog i intrigantnog intervjua. Boris Senker ujedno je i autor jednog od priloga u časopisu, a to je sjećanje na Relju Bašića. Ne biografskim podacima napučen in memoriam, što bi bila odlika prigodnog osvrtanja na rad preminulog umjetnika, nego baš sjećanje, u nekim trenucima i vrlo osobno.

    Rubrika Međunarodna scena sadrži osvrt Danijele Weber-Kapusta na premijeru teksta Mauser Heinera Müllera u režiji Olivera Frljića i produkciji münchenskog Residenztheatera, dok se na nju nastavljaju dva zapravo polemična teksta - jedan naslovljen Čemu još kazalište? Bojana Munjina i drugi, dugoga naslova Sasvim subjektivni pogled na „događanje naroda“ povodom predstave Naše nasilje i vaše nasilje na 27. Marulićevim danima. Polemički tekstovi, dakako, kao temeljnu premisu imaju prenošenje stava autora o nekom prijepornom fenomenu, makar i ne očekuju odgovor ili reakciju. Kazalište sadrži i esej Miloša Lazina Moć i nemoći savremenih europskih sustava pozorišne produkcije, dok stalna rubrika Nove knjige sadrži šest osvrta, od kojih se onaj o knjizi Mit o Krleži Sanje Nikčević, a koji potpisuje Mia Mitrović, svojom oštrinom također približava polemičkoj intonaciji. Na kraju, tiskan je i kratak dramski tekst Som na cilome svitu Olje Savičević Ivančević, što je zaokružilo ovaj broj Kazališta u dobrom luku prema tematu i obilježilo ga u smislu orijentacije prema kazalištu za djecu i mlade. A donekle ga obilježavaju i tekstovi polemičke intonacije, o kojima, dakako, svatko donosi svoj sud i viđenje.

    © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 4. veljače 2019.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša