Ritual suvremene tragedije

Kazalište Ulysses i Zagrebačko kazalište mladih: Euripid Bakhe, red. Lenka Udovički

• 
  
  Bakhe su posljednja, a i jedna od najuspjelijih tragedija Euripida (485–406. pr. Kr.), najmlađeg od trojice velikih starogrčkih tragičara, praizvedena tek nakon njegove smrti. Povjesničari dramske literature često raspravljaju o tome ukazuje li središnji dramski sukob između boga Dionisa (sina Zeusa i smrtnice) i njegovog smrtnog bratića Penteja, kralja u Tebi, na autorovo vraćanje religijskoj tradiciji prema kojoj nije bio suviše blagonaklon u nekim drugim svojim tragedijama i jesu li neke od strahota u ovoj tragediji odjek nasilja u Peloponeskom ratu (431–404. pr. Kr.) između Sparte i Atene i njihovih saveznica za prevlast u Grčkoj. To daje specifičnost Euripidovom pristupu stalnom sukobu temeljnih životnih određenja - dionizijskog principa (iskonskog, nagonskog, emocionalnog) bližeg ženama i apolonskog (racionalnog i hijerarhijskog s čvrstim pravilima) bližeg muškarcima. Uz to, u Bakhama je snažno izražena još jedna Euripidova posebnost u vremenu u kojem su u predstavama mogli nastupati samo muškarci – sklonost da kritički prikaže i položaj potlačenih društvenih skupina, posebno žena, pokazujući kako takav pritisak može dovesti do strašnih posljedica, pa i do onog što je i u tom krvavom vremenu djelovalo šokantno – ubojstva vlastitog djeteta, ne samo u Medeji nego i u Bakhama.

  A upravo je problem položaja žena onaj element Euripidovih Bakhi kojeg je redateljica Lenka Udovički u suradnji s dramaturginjom Željkom Udovičić Pleština izdvojila kao najbitniji za stvaranje suvremenog kazališnog viđenja tog problema i nedvojbenih sličnosti koje su na tom području opstale više od dvije tisuće četiristo godina. Zato je prvi dio predstave grupna terapija za koju je stručni suradnik bio psihijatar, psihoanalitičar Stanislav Matačić, a dvanaest vrsnih glumica kreirale su svojim ispovijedima (za predstavu nije bitno istinitima ili izmišljenima) tekst koji efektno razotkriva najrazličitije, često vrlo osobne probleme, glumački sjajno uobličene u vrlo individualizirane različite osobnosti. Tako ostvaren mozaik raznorodnih situacija snažno emocionalno oslikava cjelinu nepodnošljivog pritiska s kojim se te žene moraju nositi.

  
  
  Terapijsko olakšanje tog stanja može biti igranje komada koji na drugačiji način govori o istom problemu, a Bakhe su zato vrlo dobar izbor. Prijelaz između ta dva svijeta na praznoj, crnoj pozornici (uspjela scenografija Bjanke Adžić Ursulov koja je kreirala i efektne kostime) glumice izvode pomicanjem u ravnu liniju stolica iz polukruga u kojem su predstavljale terapiju i stavljanjem ispred njih stolova na koje postavljaju zrcala da bi bolje vidjele kako nacrtati brade i brkove kao znak da sad predstavljaju muškarce. To je i kontrapunkt vremenu nastanka Bakhi, kada su jedino muškarci mogli nastupati na sceni, a i podsjećanje kako žene postupno uspješno preuzimaju mnoge poslove i uloge nekada namijenjene isključivo muškima. Od tog trenutka transformacije predstava se najvećim dijelom oslanja na Euripidov tekst u vrlo dobrom prijevodu Lade Kaštelan. Ipak, temeljno obilježje autorovog stvaranja tragedije literarno izuzetno vrijednim monolozima preusmjereno je dramaturškim zahvatima prema većem udjelu dijaloga kao današnjem teatru primjerenijem iskazu dramskih sukoba i napetosti. Dionis i Tebanke, koje je naveo da ga slijede u gorje u šume izvan grada da bi tamo odbacile sve spone kojima je njih i njihove nagone sputavalo patrijarhalno društvo, sukobljavaju se s kraljem Pentejem koji želi ponovo uspostaviti ranije postojeći poredak i spreman je vojskom pokoriti i Dionisa - za kojeg ne vjeruje da je jedan od bogova, i njegove sljedbenice bakhantice.

  Iako je u tom dijelu predstave sačuvan veliki dio Euripidovog teksta, redateljica Lenka Udovički u suradnji s dramaturginjom Željkom Udovičić aktualnost izvedbe i originalnost njenog scenskog oblikovanja gradila je na radikalnoj izmjeni strukture tradicionalnog izvođenja starogrčkih tragedija, u čemu je zamjena interpreta glumicama tek najvidljiviji, ali možda ne i najvažniji dio. U antičkoj je Grčkoj uz kor - koji je imao vrlo istaknutu ulogu, najprije nastupao samo jedan, a tijekom razvitka i drugi, na kraju treći glumac uz iznimno rijetko priključivanje četvrtog ili korovođe, koji je u nekim dijalozima mogao biti partner. U ovoj predstavi imenovano je pet protagonistica, a niti ostalih sedam glumica ne predstavljaju kor nego su jasno profilirane pojedinke ili pojedinci, ovisno o naizmjeničnom igranju Dionisovih sljedbenica bakhantica i Pentejevih vojnika.

  
  
  Te glumačke transformacije potpuno opravdanje pronalaze u tome što Dionis nije samo bog vina, veselja, plodnosti i žena, nego i teatra. Na dionizijama, svečanostima u njegovu čast, ne samo da su se izvodile i komedije i tragedije nego su na njima i nastale iz pjesama koje su se u početku pjevale tom bogu u čast. Dionisa izvanredno tumači Katarina Bistrović Darvaš koja u mirnoći izgovaranja teksta i suzdržanosti gesta otkriva iznimnu unutrašnju snagu koju joj daje pozicija nedodirljive moći. Nju on(a) koristi igrajući se ljudskim sudbinama i stvarajući tako svojevrsni teatar za vlastito uživanje. Ta se virtuozna interpretacija iskazuje modernom i time što ni odjećom niti nekim scenski atraktivnim čudima ne stvara božanstvo koje bi teško u ovakvoj aktualizaciji moglo biti potpuno uvjerljivo nego se očituje prije svega kao veliki manipulator kakvih danas ima mnogo i u nas i u čitavom svijetu, da bi se na samom kraju otkrila kao bog ekonomske propagande koji vlada svijetom kojeg je takav Dionis stvorio. Zbog toga ni njegov antagonist - tebanski kralj Pentej, nije (kao u nekim osuvremenjivanjima ovog Euripidovog teksta) autokratski fašistoidni diktator. Ivana Krizmanić ga vrlo sugestivno tumači kao snažnu ličnost koja vjeruje u savršenost svijeta građenog na patrijarhalnoj hijerarhiji. To pokazuje njegovu dosljednost, ali i umnu ograničenost koja ne vidi probleme društva kojim vlada, a posebno ne položaja žena u njemu. Zato kao grubi i odlučni zaštitnik reda nije personifikacija zla nego ograničenosti muškog poimanja tradicionalnih vrijednosti. A to što ga unatoč tome Dionis uspijeva očarati pokazuje kako su njegovi žestoko proklamirani ciljevi na slabašnim temeljima, dok je sugerirana privlačnost Dionisa koju mu on, igrajući se, u jednom trenutku i uzvraća, predstavlja profinjenu ironiju, jer muškarce homoerotičnih sklonosti igraju dvije žene.

  I ostali protagonisti pridonose kompleksnosti odnosa koji vode do tragičnog razrješenja na kraju u kojem sva lica ostaju u okvirima Euripidovih Bakhi a ne vraćaju se ženama koje su iz psihoterapije krenule u vlastitu reinterpretaciju klasične tragedije. Time je donekle narušena cjelovitost ove inače fascinantne predstave, a tu neravnotežu donekle se može osjetiti i u pretjerano ekspresivnoj interpretaciji Senke Bulić, jer ona već i u okviru psihoterapije djeluje znatno dramatičnije od ostalih da bi potom kao Pentejeva majka Agava koja omađijana Dionizom nije svjesna da ubija vlastitog sina, odigrala ipak previše patetično. Nasuprot tome, Dubravka Miletić je vrlo nijansirano i s puno mjere odigrala nekadašnjeg vladara i utemeljitelja Tebe Kadma - kako u nagovaranju svog unuka kralja Penteja da prizna Dioniza kao boga, tako i u tuzi zbog tragedije koju nije uspio spriječiti, Takva je nijansirana interpretacija dodatno osmišljena kao naličje žene na psihoterapiji koju su tamo doveli protiv njene volje jer ona (prema vlastitim riječima) nema psihičkih problema jednostavno zato što o lošim stvarima ne razmišlja. Slijepog proroka Tiresiju koji uz Kadma nastoji urazumiti Penteja kao rezigniranog znalca koji ne uspijeva uvjeriti ograničenog kralja vrlo je dobro odigrala Lucija Šerbedžija, nadovezujući je na ulogu žene koja u prvom dijelu želi pomoći svojim supatnicama.

  
  
  Lucija Barišić, Hrvojka Begović, Jelena Graovac, Milica Manojlović, Barbara Prpić, Dora Polić Vitez i Urša Raukar (koja se posebno istakla i načinom uporabe harmonike kao sredstva stvaranja posebnog ozračja dionizijskog veselja) izvanredno su tumačile i jasno individualno portretirale ne samo žene na psihoterapiji nego i vojnike i bakhantice. Posebna je vrijednost Bakhi što je sjajna glumačka predstava ostavila dovoljno prostora za uživanje u atraktivnim redateljskim rješenjima Lenke Udovički, obogaćenima i izvanrednom glazbom Nigela Osbornea i Davora Rocca u rasponu od inspiracije ritmičkim govorom i pjevanjem u prvotnim izvedbama klasičnih tragedija do obrađenih signala koje ljudski mozak emitira na tako niskim frekvencijama da ih ne možemo razabrati. Sve to rezultiralo je iznimno vrijednom predstavom koja je samosvojna kombinacija neke vrste suvremenog rituala i moderne tragedije.
  
  

  Režija: Lenka Udovički
  Prijevod: Lada Kaštelan
  Dramaturgija: Željka Udovičić Pleština
  Pokret i koreografija: Staša Zurovac
  Glazba: Nigel Osborne, Davor Rocco
  Kostimografija i scenografija: Bjanka Adžić Ursulov
  Dizajn svjetla: Andrej Hajdinjak
  Stručni suradnik – psihijatar, psihoanalitičar: Stanislav Matačić
  Asistentica režije: Sendi Bakotić
  Korepetitorica: Valnea Žauhar
  
  Glume: Katarina Bistrović Darvaš, Ivana Krizmanić, Dubravka Miletić, Lucija Šerbedžija, Senka Bulić, Lucija Barišić, Hrvojka Begović, Milica Manojlović, Dora Polić Vitez, Barbara Prpić, Urša Raukar, Anđela Ramljak

  
  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 28. siječnja 2019.

Piše: