Odlične glumačke minijature

Kazalište Marina Držića, Dario Fo: Ne plaćamo, ne plaćamo!, red. Ivica Kunčević, 18. siječnja 2019.



  • Kazalište Marina Držića novu sezonu započelo je izvanredno uspješnim premijernim izvođenjem političke satire  Ne plaćamo, ne plaćamo! Daria Foa u režiji, dramaturškoj obradi i songovskoj dopuni Ivice Kunčevića koji je svojim osebujnim redateljskim rukopisom ovaj talijanski tekst iz 1974. kazališno učinio iznimnim zrcalom našeg svakodnevlja.

    Dario Fo, talijanski dramski pisac, scenograf, redatelj i glumac, prvi je kazališni djelatnik kojem je dodjeljena Nobelova nagrada za književnost 1997. godine uz obrazloženje da se svojim djelima „nadmeće sa srednjovjekovnim žonglerima, mimicima i dvorskim ludama, šibajući autoritete i ističući dostojanstvo potlačenih. Kroz mješavinu smijeha i ozbiljnosti govori o izrabljenima, o nepravdama u društvu, pomažući nam da ih smjestimo u širi povijesni kontekst“. Autor više od 80 dramskih predstava, pišući tekstove kao predloške konkretnim projektima i daljnim studijama, režirajući ih i počesto i sam glumeći u njima, oblikovao je svoj dramski opus nizom političkih satira, socijalno angažiranih drama u kojima iz nekoformističke pozicije kritizira politički i crkveni onodobni talijanski establišment, čime je i u sukobu s vlastima, policijom, cenzorima i medijima.

    A upravo je posegom za jednom od najizvođenijih satira Daria Foa Ne plaćamo, ne plaćamo!, radi koje je protiv Foa i njegove kazališne družine bio pokrenut i sudski postupak, kako smo to imali prigodu premijerno vidjeti na sceni Kazališta Marina Držića u petak, 18. siječnja kao prvi ovosezonski naslov, redatelj Ivica Kunčević  prelamajući posve moralno, vrijednosno i materijalno razrušenu hrvatsku stvarnost kroz Foovu ubojitu riječ i rečenicu, kazališno prokazao svu bijedu hrvatskog društva i njegovih institucija, još jedanput tako uzaludno iskušavajući moć kazališta i njegov utjecaj na mogućnost izmjene slike svijeta. Uzaludno, jer Hrvatska nije Italija ni Hrvati nisu Talijani, a ni građani nisu građani. Ni supermarketi u nas nisu oni koji prodaju robu u pola cijene jer je sud zaključio da je upravo ta cijena ona prava cijena robe koju prodaju. Hrvatska je naime jedna velika samoposluga u kojoj se svi poslužuju a nitko ne plaća. Ni vlast ni građani. Ni propali vlasnici niti propali dužnici. Zemlja u kojoj su svi sretni dok je hrane za pse i pernate kućne ljubimce i postoje samo oni koji „ne vide i ne čuju“.  

     

    Posve poštujući zadani mu dramski predložak, uz tek nužnu dramaturšku obradu i umetnute songove koje je skladateljica Paola Dražić Zekić izvrsno uglazbila, Ivica Kunčević Foov subverzivni humor doveo je do samog vrhunca apsurda smijeha i tragedije.  

    Uz odličnu scenografiju Marina Gozze, koja je jednostavnošću otvarala glumcima scenske prostore za brojne dramske obrate, duhovite i šarolike kostime kostimografkinje Danice Dedijer, kao i izvrsnu koreografiju i scenski pokret Zrinke Japunčić te izvrsno oblikovanje svjetla Marka Mijatovića, neveliki je ansambl Kazališta Marina Držića ovu malu predstavu učinio doista velikom.

    Izmira Brautović kao Ana, žena Luke, sindikalnog povjerenika propalog brodogradilišta, napola kradljivica robe iz obližnjeg supermarketa (napola jer je platila pola cijene), pokazala je i glumački iskazala nevjerojatne vještine, čineći lik Ane tako lako prispodobivim svim stvarnim, našim današnjim Anama koje unatoč ovrhama, radu bez plaće i sveopćom nesigurnošću žele preživjeti. Spasiti svoju obitelj. Pa i uz polukrađu, koju brižno pokušava skriti od svog muža, izazivajući tako niz komičnih zapleta iz kojih se zrcali tragedija života koji živi.



    Jednako je glumački uspješna bila i Nika Lasić kao Ivana, mlada žena Ivana, radnika propalog brodogradilišta, koja se posve prepustila Aninoj školi života, ponajprije se sa strahom upuštajući u prkošenje autoritetu muža skrivajući polu-plaćenu hranu u haljinu koja je dovodi i do rodilišta, da bi potom i sama spoznala važnost umijeća preživljavanja.

    Odličan je i Branimir Vidić kao Luka, sindikalni povjerenik propalog brodogradilišta koji je upravo dobio otkaz, čovjek visokih moralnih načela, kojemu je poštenje važnije od života, ali se i on igrom slučaja zatekne u prilici ukrasti vreću brašna. I iskoristi je. Baš kao i Lujo Kunčević u ulozi mladog, otpuštenog radnika brodogradilišta.

    Izvanredan je i Edi Jertec u svim svojim ulogama. Melankoličnog Inspektora koji „ne vidi, dakle postoji“, „ne čuje, dakle postoji“, izražavajući obrnutom Decartesovom tezom opće stanje duha našeg vremena u kojem je nedjelovanje i nebivanje osnovni princip preživljavanja; Policajca koji zatupljujuće doslovno brani vlast i njezine zakone; Pogrebnika koji čeka povrat mrtvaca ili pak Starog, senilnog Lukinog oca koji se umalo iselio iz svog stana jer je greškom dobio Lukin sudski nalog o deložaciji.



    Doista izvrsna ansambl-predstava, u kojoj su svi glumci odličnim glumačkim minijaturama povezali igru u izvanredno uspješno duboko gorko kazališno tkivo puno smijeha, koje će posve sigurno još dugo uveseljavati dubrovačku kazališnu publiku.         

    A i što nam drugo i preostaje u vremenu u kojem jesmo i u društvu u kojem jesmo nego umrijeti od smijeha. Smijeh je, čini se, jedina nam preostala moć u vremenu u kojem jesmo i društvu u kojem jesmo.  

    Dario Fo: Ne plaćamo, ne plaćamo!  (Non si paga, Non si paga!)

    Redatelj, dramaturška obrada, tekst songova: Ivica Kunčević
    Scenograf: Marin Gozze
    Kostimografkinja: Danica Dedijer
    Skladateljica: Paola Dražić Zekić
    Oblikovatelj svjetla: Marko Mijatović
    Scenski pokret: Zrinka Japunčić

    Glume: Branimir Vidić (Luka), Izmira Brautović (Ana), Lujo Kunčević (Ivan), Nika Lasić (Ivana),  Edi Jertec (Inspektor, Policajac, Pogrebnik, Stari)

    © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 28. siječnja 2019.

kritike i eseji