Visok umjetnički doseg

Scena Vidra Satiričkog kazališta Kerempuh: Titon, autorski projekt Vlatke Vorkapić

• 
  
  S velikim poštovanjem prema principu erosa, mladosti, tjelesnosti, radosti i zdravlja, predstava Titon - najnoviji autorski rad Vlatke Vorkapić, s mnogo se humora ali i upravo božanskog opraštanja ljudskih slabosti, blago podruguje a kad treba i izravno kažiprstom upire u kult mladosti. Taj valjda jedini u kamenu klesan ideal današnjice snažno podupire svaka industrija: od prehrambene, tekstilne, kozmetičke, turističke, ratne, medicinske, automobilske… Industrija će napraviti sve, ako treba i samom Zeusu u inat, da bi lice čovjeka u zlatnim godinama usporedila sa (oprostite!) stražnjicom novorođenčeta. To je, čini se, najveći compliment kojeg danas može upecati časna starost. Groteskno?

  Upravo na tom izostanku ravnoteže između erosa i tanatosa redateljica Vlatka Vorkapić otvara golemi proctor humoru u temeljnoj konstrukciji predstave Titon, oslonjene na starogrčku mitološku minijaturu o Eoji, ružoprstoj božici zore, koja je – zaljubivši se u smrtnika Titona, Zeusa zamolila da mu daruje vječni život. Pritom, smetnula je s uma zatražiti i vječnu mladost za svojeg ljubavnika. Nije joj bilo moguće ponovno moliti protekciju kod Glavnog jer, kako prije Krista tako i danas, svaki je Olimp ustvari zrcalo malenih koji žive u njegovu podnožju. I tako Eojin Titon, uz nju vječno mladu i lijepu, doživljava sve promjene običnog smrtnika: starenje, bolesti, nemoć, demenciju, inkontinenciju. On živi sve do točke sasušenog cvrčka, pa i prekonje jer ga mimoilazi jedini smrtnikov spas. Ne može počinuti zauvijek u miru.

  Progovorivši o civilizacijskim imperativima temeljenima na neskladu, predstava Titon, duboka, duhovita i mudra – upravo kroz procijep kojeg otvara taj civilizacijski nesklad, postaje poprište miješanih žanrova: od romantične komedije do tragikomedije, od burleske do groteske, od koreodrame do melodrame, od antičke drame do teatra apsurda. „Ljudski život nikad nije samo jedan žanr”, jasno kaže programska knjižica ovog „kazališnog projekta za jednu ženu, tri muškarca i jednog cvrčka”.

  
  
  Svi segmenti predstave, počevši od vrhunskog teksta nastalog na temelju glumačkih inspiracija a po ideji redateljice Vlatke Vorkapić; scenskoga pokreta kojeg je osmislio ansambl predstave, preko glazbe Stanislava Kovačića, oblikovanja svjetla Milana Kovačevića, režije Vlatke Vorkapić te iznad svega glumačke suigre ansambla, u potpunosti se prožimaju, komunicirajući na toliko visokoj razini da ostvaruju savršen sklad i jedinstvenu, nerazdjeljivu cjelinu umjetničkog djela. Bez ikakva pretjerivanja, tu je riječ o posve ekskluzivnom artističkom postignuću.

  U ulozi Eoje, grčke božice zore (rimska je inačica Aurora), nastupa Judita Franković Brdar. Zgodan trenutak da se prisjetimo četiri kazališne i filmske suradnje Judite Franković i Vlatke Vorkapić: film Sonja i bik, višestruko nagrađivana kazališna predstava Judith French, a I Juditin je glumački debi bio upravo u filmu Vlatke Vorkapić Kad zvoni? iz 2005. Najnovijom kreacijom ružoprste božice Eoje Judita Franković Brdar ostvaruje scensko čudo. Da živimo u drukčijem mentalitetu, a time i medijskoj konvenciji, onda bi mogla napisati „božanstvena Greta” ili barem novinski naslov s kojim je Livio Badurina ispraćen iz Južne Amerike: To nije glumac, to je anđeo. Juditino glumačko umijeće nadilazi glumu: Eoju je kreirala kao filozofski sustav, kao poeziju. Eoju nije glumila; igrajući se glumačkim tehnikama i umijećem, ovom ulogom komponirala je blistavu simfoniju. A sada se treba zaustaviti i dati riječ stihu iz Krležinih Simfonija:

  a ljubav naga žeže neshvatljiva žega:

  Životu da je Žena Alfa i Omega!

  
  
  Iz svijeta smrtnika u Eojin božanski život stiže mladi Titon, kojeg utjelovljuje Marko Braić. On je mladog Titona postavio unutar svih zahtjeva uloge - od privlačne trapavosti seksualnih početnika, preko bezgranične vjere u tijelo kakvu ima samo neiskusna mladost, pa do apsoluta vladarske moći što vrti kotač postojanja i ne poznaje ništa drugo. U glumačkoj suigri s Juditom Franković, Vladimirom Posavcom Tušekom i Žarkom Potočnjakom, Braić je prirodno tkivo ansambla, što je za mladoga glumca svakako velika potvrda.  

  Vladimir Posavec Tušek filigranski je oblikovao ulogu zrelog Titona, posegnuvši u svoj bogati trezor mašte, visoke scenske inteligencije, vještine, artizma i znanja. Vrhunski iznijevši ovaj iznimno zahtjevan glumački zadatak, Vladimir Posavec Tušek, potvrđen na beogradskim i splitskim pozornicama te televizijskim ulogama, kreacijom zrelog Titona čvrsto se impostirao na zagrebačkoj kazališnoj sceni. Zadivljujuća je elegancija i brzina kojom pretapa Titona u brojnim registrima uloge: raskošna testosteronska alfa moć u trenu postaje regresirajuća ljutnja dječarca; pravednički gnjev dominantnog dinaroida (šta uvik zna di je ženi misto) on s lakoćom u trenutku prevodi u pouzdani, civilizirani prototip muškarca lišenog svake frustracije, da bi samo trenutak poslije zapljusnuo i scenu i publiku izvrsnom interpretacijom muškarca rastrganog strahom od nadolazećih hormonalnih promjena. Upravljajući na tako moćan način, on vlada raspoloženjem i emocijom u gledalištu, pa kao na kakvom ludom vrtuljku glumac Posavec Tušek s jednakim mirom te s upravo orguljaškom koncentracijom u strelovitim izmjenama sebe prigušuje i čini sveprisutnim.

  I za kraj, veliki majstor Žarko Potočnjak u ulozi starog Titona. Kao da se u ovoj roli slilo svo iskustvo Potočnjakovih kazališnih uloga proteklih desetljeća, očito je odlučio kreaciju starog Titona temeljiti na blistavom autoironijskom odmaku. Upravo mu je takva odluka omogućila da, kako to često kažu, opet plijeni sa scene nenadmašnim umijećem. Najdublje zaronivši u psihologiju odnosa moć-nemoć (u smislu tjelesnog i umnog), svojom je čudesnom vještinom uspio izgraditi polje osjećaja koje pred svijet postavlja (samo na prvi pogled!) uvrnuta harmsovska pitanja. Treba li bezuvjetnu ljubav zbog napora kojeg iziskuje smjestiti u kategoriju ekstremnih sportova? Zašto je smrt dobra? Zašto je nemoć najveća moć? Kako se prestati ljutiti? A i zašto? Što s nama kad je gotovo, a nije gotovo? Što ako nikad nije gotovo? Gradeći ulogu starog Titona iznutra, u gornjem sloju staračke frazeologije, situacijskih klišeja i podrazumijevajućih odnosa, ta nevjerojatna budnost i svježina kojom maestro Potočnjak bdije nad razvojem metamorfoze čovjeka u cvrčka/ljusku, predstavlja živi udžbenik o autorstvu glume, po kojem je glumac posvećenik – besprijekorni dirigent svim instrumentima koji ga čine velikim orkestrom.  

  
  
  Redateljica: VlatkaVorkapić
  Ideja i tekst napisan na osnovi glumačkih improvizacija: Vlatka Vorkapić
  Scenski pokret: ansambl predstave
  Glazba: Stanislav Kovačić
  Dizajn kostima za Eoju: eNVy room
  Oblikovanje svjetla: Milan Kovačević
  Produkcija: Teatar Erato
  
  Glume: Judita Franković Brdar, Žarko Potočnjak, Vladimir Posavec-Tušek, Marko Braić
  
  © Dubravka Lampalov Mićunović, KAZALIŠTE.hr, 21. siječnja 2019.

Piše: