Nepotrebna razvučenost

GK Komedija: Michael Wynne Tulum u samostanu, red. Aida Bukvić

• 
  
  Dvorana Komedije na Kaptolu neko je vrijeme, zbog obnove, bila zatvorena. Shodno tome, kazalište je sezonu započelo na svojoj drugoj, kabaret sceni Kontesa, dok je završetak obnove, koja je donijela više novosti, a najvidljivije nove stolice (ali i što je za kvalitetu, osobito glazbenih produkcija i važnije, djelomičnu obnovu tonskog sustava i rasvjete), obilježen premijerom Tuluma u samostanu autora Michaela Wynnea u režiji Aide Bukvić. Engleski dramatičar, čiji je tekst bio veliki hit na londonskoj kazališnoj sceni, oblikuje isprva jednostavno postavljenu situaciju. Kate, navodno uspješna a sigurno usamljena spisateljica, organizira doček nove godine za prijatelje u nekadašnjem samostanu, logikom komercijalizacije povijesti i ambijenta pretvorenom u luksuzno ruralno imanje za privatne zabave. Prijatelji, a spletom okolnosti i veza s pozvanima pristižu i nepozvani, dolaze na proslavu i odmataju svoj posvema zapadnjački klišeiziran život obilježen neskladom izvanjske sreće i zadovoljstva i stvarne usamljenosti i depresije. Njihova zabava uskoro počinje u nizanju epizoda koje sve više otkrivaju stvarno stanje međusobnih netrpeljivosti, nemira i nerazumijevanja ispod površine proslave. Dakle, dramska je situacija oblikovana oko vrlo prepoznatljivih i prisutnih motiva samoće i licemjerja zapadnog društva, što je zasigurno, zajedno sa stalno prisutnim ironijskim odmakom prema njegovim konvencijama, ali i teatarskim konvencijama lakih komedija, razlog opće popularnosti Tuluma u samostanu na londonskoj sceni, gdje je tekst praizveden.

  U Komedijinoj produkciji, još jedan razlog popularnosti mogla bi biti zanimljiva, na prvi pogled i fascinantna scenografija Ive Knezovića. Naime, već na početku predstave otvara se velika, dorađena kreacija bivšeg samostana, pretvorenog u kuću za luksuzne zabave. Detalji su oblikovani cjelovito, nenametljivo a dorađeno, funkcionalno a lijepo. Boje drveta i namještaja evociraju toplinu prostora u koji će likovi unijeti nemir svojim strahovima, projiciranim na njega u nemogućnosti suočavanja s vlastitom nutrinom. Tako scenografija postaje najbolji oblikovni element predstave, vrlo dorađen i doslovan, a opet ne napadan ili kičast. Razmišljanje o prostoru igre kakvo se relativno rijetko pripušta na scenu, a još rjeđe uspješno i pružajući okvir koji je često bolji i oblikovaniji od onoga što se u njemu igra.

  
  
  Tulum u samostanu traje nešto više od dva sata, s jednom pauzom. I to je, posebno u prvom dijelu, svakako previše, jer se predstava relativno brzo počinje doimati pretjerano razvučenom, a donekle i repetitivnom. Iako vrlo aktualna i komunikativna, a uz ironijski odmak i komični podtekst i atraktivna, potencijal joj se iscrpljuje, dolasci gostiju, razvučeni na dobar dio prvog dijela postaju naporni i ulaze u maniru, bez obzira na novi obrat koji donosi svaki pristigli gost. Napreduje se, u ovom, početnom dijelu predstava uglavnom ne gubi ritam i zapada u prazne scene bez funkcije u predstavljanju nekog od likova, no sve je to brzo shvaćeno i prevladano. I moglo je biti izvedeno uz značajna kraćenja, koja ne bi narušila smisao cjeline, već bi je učinile kompaktnijom i stoga manje pogodnom za zamor gledatelja. Kako predstava odmiče, zbog iscrpljenosti osnovnog značenja, ali i potrebe za ubrzavanjem i rasplitanjem, dolazi i do nekih scena čija je motiviranost i smislenost upitna, osim u kontekstu produljivanja i održavanja ritma predstave nasuprot gledateljskom zamoru, u čemu prednjači transvestitsko kostimiranje glumaca tijekom jednog od duljih prizora.

  Unatoč problemu s razvučenim trajanjem i nepotrebnim gledateljskim naporom koji izaziva, Tulum u samostanu u osnovi funkcionira dobro. Naime, inteligentno spajanje ironičnog odmaka, koji generira komično s nedvosmislenim, direktnim i značenjski vrlo čitljivim ukazivanjem na dvoličnost i licemjerje suvremenih uspješnih zapadnjaka nije ništa novo, ali se dosljednom i zanatski vještom provedbom može ostvariti kao istovremeno aktualan i zapitan, a zabavan rad. Kad predstava ne bi bila preduga, ova bi karakteristika mogla biti mnogo izraženija. Ni ovako nije sasvim nestala, posebice na samom početku i kraju, kada prizori nisu toliko opterećeni potrebom za perpetuiranjem radnje te se odnosi između likova još kreiraju, odnosno konačno raspliću.

  
  
  Sudionici tuluma u samostanu, kako ih donose glumci zagrebačke Komedije, uglavnom su prepoznatljivi obrisi zapadnjačkih mentaliteta obilježenih sveopćim raskorakom između stvarnog stanja i lica koje se smije pokazati u društvu. Pritom uglavnom nisu tipovi, barem oni čija je kreacija, zahvaljujući prominentnijoj poziciji u predstavi, nešto složenija. Tako Kate Vanje Ćirić i Daniel Igora Mešina u dotjeranoj, tehnički gotovo nepogrešivoj interpretaciji dobivaju obrise čija je prepoznatljivost vrlo jasna i ukazuje na intimne probleme uspješnih ljudi koji naoko imaju sve a zapravo se urušavaju pod pritiskom onoga što ne mogu ili ne smiju izreći. Vrlo poznato i aktualno, što Ćirić i Mešin donose s postojanim osjećajem za mjeru, ne prelazeći u glumu koja bi se odlikovala karikiranjem. Ronald Žlabur (Ben), Dajana Čuljak (Laura), Goran Malus (Carl) i Sanja Marin (Rebecca) imali su nešto manje prostora za kreaciju, zbog čega se češće služe karikaturom i prenaglašavanjem pojedinih osobina svojih likova, no ni to nije prevršilo mjeru i odvelo ih u maniru. Ivan Ćuić kao Adam kreirao je s vidljivom lakoćom zanimljivu minijaturu, čija je kompleksnost i svojevrsna misterioznost značajna i za cjelinu.

  Zaključno, Tulum u samostanu prihvatljiva je predstava. Prvenstveno zbog stvarno dobre i vizualno zanimljive, klasično, starinski lijepe scenografije, kakve se na zagrebačkim scenama ne viđaju baš često. Barem ne u kvalitetnim verzijama, a za njih postoji prostor u estetikama brojnih predstava, ne samo Komedijinog žanra. A onda i zbog aktualne i prepoznatljive tematske orijentacije koja uspješno kreira komično, bez dominacije banalnosti. S druge strane, trajanje predstave i uistinu nepotrebna razvučenost njezin je najveći problem, koji se mogao relativno lako izbjeći.

  
  
  Redateljica: Aida Bukvić
  Scenograf: Ivo Knezović
  Kostimografkinja: Gabrijela Krešić
  Autor glazbe: Christian Kanazir
  
  Glume: Vanja Ćirić, Igor Mešin, Ronald Žlabur, Dajana Čuljak, Goran Malus, Sanja Marin, Ivan Čuić
  
  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 10. prosinca 2018.

Piše: