Dva lica današnjice

33. Gavelline večeri, Zagreb, 1.–14. prosinca 2018.; Mestno gledališče ljubljansko, Slovenija: Georg Büchner, Dantonova smrt, red. Aleksandar Popovski

• 
  
  Unatoč kratkom životu u kojem je velike uspjehe postigao i u prirodnim znanostima, zbog čega je već u dvadesettrećoj godini postao sveučilišni nastavnik u Zürichu, Georg Büchner (1813–1837) stigao je postati i jedan od najvećih dramatičara devetnaestog stoljeća, iako mu je jedino Dantonova smrt objavljena za života, a praizvedena tek u Berlinu početkom dvadesetog stoljeća. Njegova važnost, međutim, nije samo u posebnom mjestu u povijesti kazališta devetnaestog stoljeća - koju mu osiguravaju visoki dometi samo tri komada, koliko je uspio napisati do smrti od tifusa u dvadesetčetvrtoj godini, a niti u tome što je najznačajniji prethodnik teatarskog ekspresionizma, nego i u tome da njegova ostvarenja mogu zaživjeti punim životom i nakon gotovo dva stoljeća, jer problemi njegovih protagonista s represivnim društvenim sustavom u mnogim elementima anticipiraju negativne pojave današnjice.

  To je posebno jasno u Woyzecku, kao što je to na ovim Gavellinim večerima pokazala vrlo uspjela izvedba HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke u režiji Anice Tomić, dok je moglo izgledati da je Dantonova smrt vrhunac aktualnosti dosegla u socijalističkim državama dvadesetog stoljeća, kada je Dantonovo zalaganje za uživanje u životu i individualnu slobodu nasuprot Robespierreovom dogmatizmu i teroru doživljeno kao suprotstavljanje krutostima tadašnjih vlasti. Tako je sugestivan nastup Steve Žigona pred pobunjenim beogradskim studentima s Dantonovim monologom bio svojevrstan simbol šezdesetosmaških zbivanja, a i najbolja zagrebačka izvedba Dantonove smrti u Gavelli 1969. u režiji Božidara Violića s Dragom Krčom i Perom Kvrgićem imala je veći uspjeh baš zbog tog razdoblja koje je dovodilo u pitanje neprikosnovenost vladajućeg Saveza komunista. Iako bi se na temelju toga moglo dvojiti može li u promijenjenim društvenim odnosima taj komad i dalje biti tematski aktualan, pozornija analiza pokazuje da nije suštinski različit niti današnji sukob između potrebe pojedinca da živi punim životom i društvenog sustava koji ga strahom nastoji učiniti poslušnim kotačićem svog mehanizma nametanja jedine uzvišene istine.

  
  
  To je nedvojbeno bio poticaj redatelju Aleksandru Popovskom (koji je i u hrvatskim kazalištima ostvario niz vrlo vrijednih predstava) i dramaturginji Evi Mahkovic za postavljanje ovog Büchnerovog ostvarenja. No, oni su otišli i znatno dalje u uspostavljanju višeznačnog odnosa današnjice i originalnog teksta koji je znatno skraćen i postavljen u drugačiji kontekst. Predstava je zamišljena kao današnji TV-show u kojem nastupa šestero najvažnijih lica iz drame Georga Büchnera koji većim dijelom izgovaraju autorove rečenice. Efektna scenografija Nastje Miheljak, koja kombinira blještavilo TV-emisije s namještajem iz vremena zbivanja radnje, ukazuje na usporednost suvremenosti i vremena Francuske revolucije, a takav učinak ima i vrlo uspjela kostimografija Jelene Proković. koja uz pomalo karikiranu tipiziranu odjeću dvoje TV-voditelja Büchnerove protagoniste oblači u kostime njihova vremena, pomaknuta prema njihovoj osuvremenjenoj inačici. Posebno je nijansirano tu paralelnost dvaju vremena izrazila glazba Larena Poliča Zdraviča, gradeći posebnost atmosfere na spoju tipične glazbe emisija takve vrste (pomalo ironično trivijalizirane asocijacijama na balkanski turbofolk) i sugestivnog stvaranja napetosti.

  Predstava počinje kao TV-kviz o Francuskoj revoluciji. Mirja Korbar Žlajpah kao voditeljica Mirjam Gobec i Milan Štefe kao voditelj Milan Množina postavljaju pitanja o općepoznatim činjenicama s rutinom koja ukazuje da su takvih poslova odradili već toliko da ih čak niti činjenica da su pred njima Danton, Robespierre i još četvero lica iz tog vremena nimalo ne impresionira, a i ti sudionici se na početku ponašaju poput onih naših suvremenika koji su impresionirani već samom svojom pojavom na malim ekranima. To bi moglo ukazivati da se radi o glumcima koji uvjerljivo prikazuju povijesne ličnosti koje izmještanjem iz svog vremena postaju obični današnji mali ljudi, pa taj uvod djeluje kao duhovita komedija koja grotesknim karikiranjem podjednako ismijava i Francusku revoluciju kao događaj koji je promijenio sudbinu svijeta i televiziju kao medij. Međutim, kod prvih malo kompliciranijih pitanja koja navode na razmišljanje i stvaranje vlastitih zaključaka, tih šestero glumaca počinju živjeti život lica koje tumače i sukobljavati se rabeći ponajviše Büchnerove rečenice i njima stvarajući reprezentativan prikaz sukoba dvojice vođa revolucije koji vodi prema tragičnom kraju, a kviz se pretvara u krvavi reality show.

  
  
  Dojmljivost i životnost takvoj originalnoj rekonstrukciji ponajviše daje izvanredni Matej Puc kao Danton, prelazeći vrlo precizno čitav put od šarmantnog iznošenja stava kako bi revolucija nakon pobjede nad neprijateljima trebala omogućiti i svojim sudionicima, ali i svim ostalim građanima, uživanje u životu do rezignacije zbog nerazumijevanja njegovog stava i konačne odluke da ne želi više ubijati nikoga pa niti svoje nove suparnike, a bivše suborce (iako postoji velika vjerojatnost da bi u tom sukobu pobijedio) i da će radije otići u smrt nego živjeti u svijetu u čijem je stvaranju sudjelovao. Da bi takva njegova interpretacija u potpunosti zaživjela, bile su nužne vrlo uspjele kreacije i ostalih članova vrijednog ansambla. Jure Henigman bio je uvjerljiv kao Robespierre koji zbog ostvarenja svojih ideala i izvođenja čitavog naroda na njemu poželjni put krijeposti (i pokoravanja njegovom shvaćanju istine) računa na strah kao na neizbježnu polugu ostvarenja tog cilja. Tjaša Železnik kao Julie Danton nastoji uz puni emocionalni angažman Dantonov idealizam pomiriti sa stvarnošću, dok Filip Samobor romantičnim angažmanom uspijeva neku moguću idealnu revoluciju učiniti simpatičnom. No još snažnije i povezanije sa suvremenošću djelovali su zastrašujući Gregor Gruden kao St. Just - izvršni egzekutor i populistički spretan propagator zločina i Nina Rakovec kao Marion, koja čitavim velikim glumačkim rasponom - od prostitutke do buntovnice koja postaje simbol revolucije, pokazuje kako žena može ideološke i oružane sukobe pokušati ublažiti ukazujući na raznovrsnost oblika ljudske egzistencije. No da žena može biti i potpuno drugačija, svjedoči Mirja Korbar Žlajpah efektnom transformacijom voditeljice koja se i sama uključuje u povijesni obračun i kao pobornica terora potiče na što brže giljotiniranje Dantona, dok jednako uspješan Milan Štefe kao njen kolega nastoji obuzdati zastupajući tezu da je Dantonova smrt ujedno i smrt demokracije.

  Aleksandar Popovski je uz veliki doprinos svih kreativnih suradnika i čitavog vrsnog glumačkog ansambla Dantonovu smrt ostvario kao izvanredan omaž jednom velikom piscu koji je na svoj način ukazao na probleme koji su od njegovih dana do danas mijenjali pojavni oblik, ali ne i suštinu, a njegova originalna i vrlo atraktivna inscenacija oslonjena na neočekivana rješenja u povezivanju Büchnera s današnjim problemima rezultirala je vrhunskom predstavom koja je oduševila gledatelje.

   
  
  
  Redatelj: Aleksandar Popovski
  Dramaturg: Eva Mahkovic
  Scenograf: Nastja Miheljak
  Kostimograf: Jelena Proković
  Autor glazbe:Laren Polič Zdravič
  Lektorica: Barbara Rogelj
  Oblikovatelj svjetla: Boštjan Kos
  Asistent redatelja: Jaka Bombač
  Asistent kostimografa: Nina Prelovšek
  Prevoditelj: Bruno Hartman
  
  Glume: Mate Puc, Jure Henigman, Tjaša Železnik, Tina Potočnik Vrhovnik, Nina Rakovec, Filip Samobor, Gregor Gruden, Mirjam Korbar Žlajpah, Milan Štefe
  
  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 10. prosinca 2018.
  
  

Piše: