Jasno artikulirane linije

HNK u Varaždinu, Sofoklo: Filoktet, red. Ozren Prohić

•  

  Od sedam sačuvanih Sofoklovih tragedija, Filoktet je jedna od rjeđe izvođenih i, izvan akademske zajednice i proučavatelja djela ovog starogrčkog dramatičara, najslabije poznatih tragedija. Mit o Filoktetu, na kojem se zasniva, dio je od niza priča povezanih s Trojanskim pohodom i epizoda tog dugotrajnog i u antičku kolektivnu svijest trajno upisanog sukoba. Filoktet, koji je s Grcima krenuo na Troju, zbog neslaganja sa suborcima, ali i rane na nozi, biva ostavljen na otoku Lemnosu u pećini, gdje preživljava jedino zahvaljujući svojem luku, čije strijele nikada ne promašuju. No, kako je Troja naizgled neosvojiva, Grcima je luk (a, ako je to moguće, i Filoktet s njime) nužno potreban kako bi probili zidine opkoljenoga grada. Zbog toga, Odisej upućuje Neoptolema, Ahilejeva sina, na Lemnos, kako bi lukavstvom pridobio Filokteta na predaju luka ili polazak s njime pod Troju. U trenutku njihova dolaska na Lemnos pred Filoktetovo boravište, počinje Sofoklova tragedija koju je HNK u Varaždinu premijerno postavilo na svoju Veliku scenu, u režiji Ozrena Prohića i dramaturgiji Ivana Penovića.

  Uobičajeno, čitanja i razumijevanja Filokteta objašnjavaju i tumače kao tragediju karaktera. Naime, dramska radnja koja bi pokretala tragediju nalazi poticaje gotovo isključivo u karakterima Filokteta, Neoptolema i Odiseja. Sukob proizlazi iz Odisejeve prepredenosti, upotrijebljene kako bi se Filokteta prijevarom navelo na odlazak u Troju, Neoptolemovog kolebanja između nevaljalosti laži i izvršavanju Odisejeva zadatka kako bi se iskazao kao hoplit, ratnik, legitimirajući zrelost i Filoktetove principijelnosti, koja prelazi u svojevrsnu tvrdoglavost. Pred suvremenog redatelja, osobito u kontekstu dinamike scenskih događaja i zadržavanja atraktivnosti, ovako postavljena dramska radnja i poticaji iz kojih proizlazi postavljaju složen zadatak. S jedne strane zbog relativne statičnosti, koncentriranja svih događaja ispred Filoktetove pećine, a u skladu s principima jedinstva tragedije, dok s druge strane tumačenje karaktera iz kojih proizlazi sukob, predstavlja složen glumački a i redateljski zadatak, ako se ne želi postavljati (samo) historiografski točnu predstavu. Varaždinska produkcija odgovorila je ovim zahtjevima uglavnom vrlo kreativno i zanimljivo, stvarajući djelo koje uspješno zadržava orijentaciju Sofoklove tragedije prema unutarnjim, nerješivim sukobima karaktera, istovremeno nudeći dinamiziranje scenskih događanja.

  
  
  Tretman kora kao gradivnog elementa predstave, čija uloga nije samo u komentiranju i asistiranju karakterima, nego je i kolektivni lik vlastitih stremljenja, emocija i shvaćanja, upisana je već u Sofoklov tekst. Prohić i Penović zadržavaju tu mogućnost, proširujući je na vrlo dinamičan scenski pokret kora, koji je jedan od temeljnih elemenata postizanja dinamike predstave i ritmiziranja scenskih događaja. To čine u složenoj koreografiji (suradnica Zrinka Lukčec Kiko), točno izvedenoj i uvježbanoj, stvarajući time scenske slike koje izrazito doprinose oblikovanju dinamičnosti cjeline. No, one nisu samo dopuna odnosa ispred Filoktetove pećine nego prerastaju, osobito u Penovićevim nadopisivanjima teksta često duhovitim, a svakako vještim korskim esejima o povijesti filozofije, dramske literature i, uopće, civilizacijskog iskustva. Ako i nisu uvijek najbolje značenjem uklopljeni u cjelinu, ti elementi ostvarili su skladan odnos sa scenskim pokretom, stvarajući scene koje bi mogle funkcionirati i samostalno. A ovako, doprinose održavanju ritma i atraktivnosti predstave. Glazba skladatelja Davora Bobića pisana je u snažnim potezima, očito mišljena za scenu i podcrtavanje elemenata scenskih događaja, što ostvaruje ne direktnim referencama nego stalnom prisutnošću u pozadini i nadopunjavanjem s ostalim elementima oblikovanja, osobito u dinamici kora. Slično je i sa svjetlom Vesne Kolarec, prigušenim, distinktivnim, a opet jasnim u podcrtavanju ključnih elemenata stanja karaktera. Video-projekcije Ivana Faktora, iako potpuno apstraktne u izrazu, nameću se kao jedan od ključnih elemenata Filokteta. Preciznim tempiranjem i projekcijom u pozadinu scene, zajedno s Bobićevom glazbom te sivim tonovima scenografije Žorža Draušnika i kostima Mirjane Zagorec, vizualni postament koji ništa ne izražava direktno, ne nameće se publici, ostaje hladan i distanciran a opet, odmah po početku predstave, preuzima funkciju ocrtavanja konteksta u kojem je rješenje neostvarivo. Čak ga i deus ex machina Heraklo donosi tek naoko, na površini, jer Filoktet pristaje otići pod Troju. No, karakteri i njihovi unutarnji sukobi ostaju jednako suspregnuti. Scena ostaje siva, unatoč izlasku Heraklove pojave (zbog čega se doima ponešto pretjerano karikiranom).

  Stojan Matavulj igra Filokteta i to čini uspješno, usvajajući sve mogućnosti koje mu nudi taj karakter. Njegov je Filoktet tako u trenutku principijelan, snažan i čvrst, ne boji se podići glas i jasno ustvrditi kako neće odstupiti od vlastitih ideala ni ako ga ostave na otoku bez luka, što ga vodi u propast. U drugome trenutku, Matavulj Filokteta vodi u smjeru iskazivanja očaja čovjeka koji je shvatio svoju poziciju, apelira na milost i savjest Neoptolemovu. Ali ne odstupa. Neoptolem Karla Mrkše mladić je raslojen između Filokteta i Odiseja, između principa. Mrkša to donosi uvelike precizno, bez izvanjskog moraliziranja. Ponešto prigušeno, što se osobito očitovalo i u nekim trenucima zatomljenosti izgovorenih replika, ali ipak vidljivo i prezentno. Ljubomir Kerekeš kao Odisej ostvario je, konačno, nakon nekoliko sezona i povratka u varaždinsko kazalište, respektabilnu, gotovo veliku ulogu vojskovođe koji je istovremeno beskrupulozan u dolasku do cilja i sarkastičan prema etičkim i moralnim dvojbama. Kerekeš Odiseja igra u stalnom odmaku od Neoptolema i Filokteta, u jednom trenutku naznačenom i odlaskom u kazališnu ložu, iz koje promatra scenu. Odisej je intrigant i odmaknuti sarkastični komentator, čiji će ciljevi biti ostvareni ovako ili onako, bez obzira na moralne dvojbe. On to u Kerekeševoj interpretaciji zna i iskorištava, jasno pokazuje.

  
  
  Varaždinski Filoktet intrigantna je, snažna predstava jasno artikuliranih linija karaktera i kreativne upotrebe kora te vrlo često impresivnog vizualnog elementa, koji ne prelazi u spektakl nego je integralni dio tragedije. Recepcijski, svakako zahtijeva podosta velik napor i gledateljski angažman, zbog čega joj je budućnost nesigurna, osobito ako će biti igrana kao djelo lektirnog repertoara. No, ona ostaje vrijedan umjetnički rad svojih autora u promišljanju Sofoklove univerzalnosti.

  Adaptacija: Ivan Penović i Ozren Prohić
  Dramaturg: Ivan Penović
  Suradnica za scenski pokret: Zrinka Lukčec Kiko
  Scenograf: Žorž Draušnik
  Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
  Video projekcije: Ivan Faktor
  Skladatelj: Davor Bobić
  Oblikovanje rasvjete: Vesna Kolarec
  
  Glume: Stojan Matavulj, Ljubomir Kerekeš, Karlo Mrkša, Sunčana Zelenika Konjević, Filip Eldan, Nikša Eldan, Hana Kunić, Tena Antonija Torjanac, Jakov Jozić, Ognjen Milovanović
  
  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr,3. prosinca 2018.

Piše: