Prevladavanje izravne angažiranosti

Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd (Gostovanje u GDK Gavella): Biljana Srbljanović, Vrat od stakla, red. Jagoš Marković

• 
  
  Vrat od stakla, novi komad cijenjene ne samo srpske nego i europske dramatičarke Biljane Srbljanović, na scenu Jugoslovenskog dramskog pozorišta postavio je jedan od najrenomiranijih srpskih redatelja Jagoš Marković, koji je ovdje i scenograf. On je maksimalno proširio prostor pozornice da bi predstavio obiteljski stan, napučivši ga ponešto ofucanim i međusobno neusklađenim elementima građanskog namještaja, gradeći po dubini tek jedva uočljivo odvojene različite prostore (dnevna soba, radni kabinet, kuhinja, pa čak i velika ljuljačka obješena u dnu pozornice), stvarajući životni prostor obitelji koja je doživjela i bolje dane. Taj prilično prostran stan nalazi se u centru Beograda, pa izvana gotovo neprekidno dopire buka demonstracija ljudi koji su nezadovoljni postojećim stanjem i društvenim odnosima.

  Te bi demonstracije trebale biti bliske matrijarhu prilično disfunkcionalne obitelji – umirovljenoj doktorici prava Bogdanki koja i u svojim sedamdesetima silnom energijom upravlja obitelju i svojim također vremešnim draganom odvjetnikom Vasom, uz aktivizam i širenje revolucionarnih ideja preko Twittera koje nalaze odjeka. Po tome, kao i po sudjelovanju u šezdesetosmaškim protestima prije pola stoljeća, trebala bi biti bliska demonstrantima koje čuje s ulice, ali ona sebe smatra važnijom od njih i podcjenjuje njihove mogućnosti. Tumači je velika glumica Jelisaveta Seka Sablić koja karizmatičnom glumačkom osobnošću i snažnom ekspresivnošću dominira nad ostalim licima, iako i njih vrlo uspješno tumače ostali, također sjajni glumci koji ulogama tekstualno oblikovanim kao ilustracije karakterističnih tipova suvremenog (ne samo srpskog) društva uspijevaju udahnuti više života no što im takva jednodimenzionalnost nudi. Vesna Trivalić kao starija Bogdankina kći Svetlana snažnim emocijama uspijeva od tipske gubitnice stvoriti tragičnu osobu koja usprkos Majčinu podsmijehu i psihičkom maltretiranju nastoji ne samo sebi nego i cijeloj obitelji omogućiti bar malo ljudskije uvjete života. Mlađu kćerku Nadeždu, koju majka još manje cijeni i više ponižava, Anita Mančić uspjelo tumači kao naivku kojoj je majka onemogućila sazrijevanje i koja se uvijek iznova nada da će s novim partnerom moći izaći iz obiteljskog paklenog kruga. Dragan Mićanović upečatljiv je tumač Svetlaninog supruga Ljube, komunalnog redara koji je predano i bez pogovora služio svaku vlast, a sada uglavnom spava jer se obitelji ne usudi priznati da je izgubio posao zbog toga što se u svom služenju poslužio nasiljem za koje nije pretpostavljao da ga pretpostavljeni neće tolerirati. Njihova kći Mirna je također tipski primjerak mlade generacije (ili onoga kako je zamišljaju stariji) – osim odlaska u inozemstvo i kratkotrajnih senzacija (u koje se ubraja i seks) ništa je ne zanima, ali je vrlo dobra Milica Gojković i tako pojednostavljen lik uspjela oživjeti uvjerljivom kombinacijom naivnosti i pronicavosti, dok je Irfan Mensur nijansirano predstavio Vasu kao prikrivenog egoista koji svoju pohlepu kamuflira lažnim prijateljstvom i samoironijom.

  
  
  Izolaciju tog mikrosvijeta narušavaju dva prijelomna događaja. Bogdankini twitovi zapeli su za oko nekom u policiji, pa je dolazi odvesti na saslušanje, ali ona tvrdi da u tim godinama ne zna baratati novim tehnologijama i da je to vjerojatno napravila njena unuka Mirna, da bi se potom saznalo da ju je još u prvoj njenoj revolucionarnoj fazi prije pola stoljeća slomila UDBA, pa je optužila i svog supruga (koji nije nestao zbog neke druge žene, kako je tvrdila), a i pravog vlasnika ovog stana koji je onda dodijeljen njoj. U toj gužvi pojavljuje se i Vlajko Mujić, čovjek kojeg svi, uključujući i revolucionarnu baku, nastoje diskvalificirati kao sumnjivog muslimana, ali ne mogu protiv njegovog pravovaljanog sudskog rješenja da mu kao nasljedniku pripada stan u kojem se nalaze. Njega vrlo uvjerljivo Marko Janketić interpretira kao tipičnog suvremenog mladog tajkuna kojeg ne zanima osveta zbog patnji nanesenih njegovom ocu nego isključivo profit koji bi mogao ostvariti kroz naslijeđeni stan..

  Tako zamišljeno lice koje dokrajčuje obiteljski mikrosvijet, kao i autoričina odluka da dva tekstualna obrata ne koristi za stvaranje drame, potvrđuju odluku Biljane Srbljanović da i scenska zbivanja i lica koja u njima sudjeluju iskoristi za stvaranje politički angažiranog teatra. Takva koncepcija opravdava činjenicu da samo aktivna penzionerka Bogdanka predstavlja kompleksniju protagonisticu, prvenstveno zbog toga što se iza maske revolucionarke krije suradnica negdašnje UDBA-e, što je izvanredna Jelisaveta Sablić iskoristila za stvaranje fascinantne i životno uvjerljive scenske ličnosti koja nadilazi skučen okvir autoričine teze da su šezdesetosmaši bili lažni revolucionari. Sva ostala lica tek su plošne ilustracije neke dominantne političke ili društvene opcije. Stari odvjetnik Vasa pokazuje kako amoralni ljudi bez ikakvog stava uspijevaju lukavo preživjeti sve promjene režima, dok su srednja generacija obitelji gubitnici u pokvarenom društvu koje neće promijeniti ni galama prosvjednika koja dopire s ulice, a sudeći po pripadnicima mlade generacije – unuci Mirni i poduzetniku Vlajku Mujiću, budućnost će biti još gora. Za takvo sagledavanje nedavne prošlosti, razočaravajuće sadašnjosti i mračne budućnosti ne nedostaje razloga (ne samo u Srbiji), ali se tekst ipak doima više kao politički plakat nego kao složeniji kazališni predložak. Takvi tekstovi doduše nisu rijetkost u suvremenom angažiranom teatru, a predstave temeljene na njima najčešće traže (a nerijetko i pronalaze) privlačnost u redateljskim (post)modernističkim atrakcijama  i velikoj energiji glumačke kolektivne igre.

  
  
  No, Jagoš Marković je vrlo uspješno krenuo potpuno drugačijim putem, oslanjajući se prvenstveno na izrazito individualizirane, jasno profilirane glumačke kreacije, što je omogućilo ne samo veliko ostvarenje Jelisavete Sablić nego i dojmljive interpretacije svih članova vrlo dobrog glumačkog ansambla JDP-a, od kojih je svatko na svoj način nadgradio jednostranost likova da bi im udahnuo puni scenski život. Redatelj je uz to na vrlo zanimljiv način kombinirao rješenja bliska tradiciji s nizom detalja kojima je otkrivao vlastitu originalnost - od stvaranja sugestivne atmosfere do scenografskih rješenja u rasponu od ljuljačke za odraslu unuku do iznošenja svih predmeta i potpunog ogoljavanja scene prije konačnog raspleta. Tako su ljudske sudbine ipak uspjele izbiti u prvi plan ispred političkih ideja i poruka, što je rezultiralo predstavom koja je zasluženo oduševila zagrebačku publiku.
  
  Redatelj, scenograf i autor odabira glazbe: Jagoš Marković
  Kostimografkinja: Bojana Nikitović
  Suradnica za govor: Ljiljana Mrkić Popović
  Oblikovatelj svjetla: Dejan Draganov
  
  Glume: Jelisaveta Sablić, Vesna Trivalić, Anita Mančić, Milica Gojković, Dragan Mićanović, Irfan Mensur, Marko Janketić, Slobodan Tešić, Bojan Lazarov, Miloš Samolov, Ana Čarman
  
  
  

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19. studeni 2018.

   

Piše: