Univerzalnost komičnih dosega

VII. Bobijevi dani, Zorin Dom Karlovac, gostovanje u GD Histrioni; Oscar Wilde Važno je zvati se Ernest, red. Mario Kovač

• 
  
  Komedija Oscara Wildea Važno je zvati se Ernest svojom univerzalnošću komičnih dosega i prepoznatljivošću temeljne dosjetke o imenu kao razlikovnom elementu komične situacije, često se i mnogo izvodi u različitim produkcijama. Jednu od njih oblikovalo je karlovačko Gradsko kazalište Zorin dom, inače vrlo agilna institucija u produkciji i oblikovanju kazališnog života svoga grada. Njihov Ernest, u režiji Marija Kovača i adaptaciji Ane Prolić, sudjelovao je u zagrebačkom Histrionskom domu na VII. Bobijevim danima.

  Komedija mora i može poći od temeljnog problema i cilja takvog dramskog djela, a taj se pronalazi u želji izazivanja, prenošenja komičnog u publiku, kako bi ona prepoznala komediju. Wildeov Ernest to omogućuje poštujući u potpunosti davno uočenu, a uvijek aktualnu, distinktivnu karakteristiku univerzalnosti komedije, a ta se nalazi u građenju komičnog ne na trenutku, društvenoj zbilji momenta nastanka komičnoga djela, nego na univerzalnim postavkama ljudske naravi i zgoda koje ona može generirati. I iako je Ernest jasno izvanjski (vrijeme i mjesto radnje) lokaliziran u viktorijansko društvo i itekako se bavi ironiziranjem njegovih socijalnih normi i interakcija, temeljne postavke njegove komičnosti su u univerzalnim problemima licemjerja, konformizma i malograđanskog mentaliteta. Adaptacija Ane Prolić prepoznaje i čuva ovu distinkciju, što se očituje u zadržavanju motiva i osnovice Wildeove komedije, bez mnogo promjene osnove na kojoj se temelji komično u predlošku. Umjesto toga, adaptacija je provedena u sloju lokalizacije, mjesta i vremena radnje, jer je predstava smještena u Karlovac i okolicu, i to u razdoblje između dva rata. Tako je Wildeov komični zaplet smješten u karlovačke lokalitete koji se stalno spominju i referiraju tijekom predstave, uz čuvanje polazišne intrigantnosti sadržane u važnosti imena Ernest za ljubavni(čki) uspjeh likova. To uključuje spominjanje niza toponima karlovačkog društvenog života i prostora na kojima se odvija radnja i događaju zapleti iz Ernesta. Slično je i s imenima likova, koja su također lokalizirana u odgovarajuće hrvatske varijante. I iako vjerojatno mnogo bolje funkcionira u originalnom izvedbenom kontekstu pred karlovačkom publikom, koja spominjane lokalitete može izravno prepoznati i internalizirati kao mjesta na kojima se odvija njihov život i svakodnevica, nego što je funkcioniralo na zagrebačkom gostovanju, princip je dosljedno proveden kroz cijelu predstavu. I u osnovi funkcionira, prepoznajući mjeru i granice adaptacije potrebne za čuvanje univerzalnosti komičnog koju nudi Wildeov predložak.

  
  
  U ostalim aspektima cjeline predstave, karlovački Ernest je funkcionalno i efektno, no ipak samo uprizorenje, postavljanje na scenu Wildeove poznate komedije kakva je viđena već mnogo puta i u bezbrojnim verzijama. Komedije dobrog ritma i dovitljivih dijaloga, što je zasluga ponajprije izvornog predloška, ovdje ostvarenog na sceni uz malo intervencija, osim opisane lokalizacije. Tako Važno je zvati se Ernest Zorin doma ostaje predstava sasvim korektnih dosega, ni po čemu koncepcijski pogrešna ili režijski slaba, no nekako u srednosti, bez pretenzija za ostvarenjem koje bi po bilo kojoj karakteristici bilo pamtljivo ili pretendiralo razigravanju predloška. Kako to njemu nije potrebno, jer je i sam dovoljno razigran i funkcionira u svakoj korektnoj inscenaciji, predstava je utoliko uspjela. Šteta što nije ostvarila više. To je vidljivo, osim u režijskom pristupu, i u kostimografiji (Morana Petrović), koja prati donekle stereotipno odijevanje vremenske lokalizacije, dakle tridesetih godina dvadesetog stoljeća te scenografiji Matije Šantića, funkcionalnoj i sastavljenoj od sasvim dovoljno elemenata kako bi predočila mjesta radnje zadana Wildeovim predloškom, dok se njihov smještaj u karlovačko podneblje ostvaruje referiranjem likova na lokalna imena i toponime.

  Ansambl predstave funkcionirao je u skladu s općim okolnostima predstave koju igra. Dakle korektno, bez prevelikih odstupanja, ni pozitivnih ni negativnih. Vanja i Peđa Gvozdić kao Otokar Mihanović (Wildeov Algernon Moncrieff) te Ivan Generalić (John Worthing) igrali su bez mnogo oscilacija, donoseći pravilnu, ponešto suzdržanu liniju komičnog. Katarina Baban i Petra Cicvarić kao dvije djevojke kojima prethodni udvaraju - Grozdana Bošković (Gwendolen Fairfax) i Dragica Karas (Cecily Cardew) u svojim su kreacijama ponešto prečesto skretale u stereotip izazvan pretjerano afektivnim reakcijama, ipak ostajući u skladu s općom atmosferom. Barbara Rocco kreirala je najbolju ulogu, poigravajući se likom Agneze Bošković (Lady Bracknell) taman u mjeri odgovarajućoj ostvarivanju komičnog, a bez trivijalizacije ili pretjerivanja. Gospođica Drakulić (Miss Prism) Katarine Strahinić skrenula je u karikaturu, dok je velečasni Caruso (Chasuble u originalu) Giulia Settima nepotrebno opterećen talijanskim podrijetlom lika i posljedičnim miješanjem hrvatskog i talijanskog u njegovim replikama, što je u nekim trenucima dovodilo do nerazumijevanja i neartikuliranosti replika. Duhovite, ali i u scenskom pokretu prenaglašene uloge oblikovao je Nino Pavleković kao sluga Marko (Marriman), odnosno Darko (Lane).

  
  
  Sveukupno, Ernest karlovačkog kazališta Zorin dom korektna je predstava, koja se uglavnom oslanja na Wildeov dramski tekst i njegovu univerzalne mogućnosti stvaranja i prepoznavanja komičnog. Provedena lokalizacija u prostor omeđen karlovačkim toponimima i imenima efektna je i funkcionalna dosjetka, bez koje bi predstava funkcionirala zahvaljujući uvažavanju predloška.
  
  Autor: Oscar Wilde
  Prijevod: Martina Aničić
  Redatelj: Mario Kovač
  Adaptacija: Ana Prolić
  Kostimografija: Morana Petrović
  Scenografija: Matija Šantić
  Glazba: Damir Šimunović

  Izvođači: Vanja Gvozdić, Peđa Gvozdić, Barbara Rocco, Katarina Baban, Giulio Settimo, Katarina Strahinić, Petra Cicvarić, Nino Pavleković
  
  
  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 29. listopada 2018.
  

Piše: