Bogatstvo scenskih efekata

16. Festival svjetskog kazališta, HNK u Zagrebu, 15. – 29. rujna 2018., Schaubühne, Berlin, Njemačka: William Shakespeare, Richard III, red. Thomas Ostermeier

• 
  
  U jednom trenutku Richard III podiže desnicu u nacistički pozdrav a s dva prsta lijeve ruke simulira Hitlerove brčiće. Mnogima se taj detalj nije urezao u pamćenje, jer su ga doživjeli kao jedan od brojnih komičnih prizora kojima ovaj Richard u tumačenju njemačke kazališne i filmske zvijezde Larsa Eidingera izravno komunicira s publikom, nastojeći je šarmirati i zabavom privući na svoju stranu. Redatelj predstave, jedan od najpopularnijih suvremnih europskih redatelja modernističkih sklonosti zamislio je svoje osuvremenjivanje upravo tako da kraljevski tiranin i ubojica uspijeva zavesti svoje gledatelje i tako pokazati kako i današnje široke narodne mase mogu slijediti i najodvratnije vođe, ako oni uspijevaju naći način da im populističkim metodama svoje stavove učine zanimljivim i prihvatljivim. Pritom treba imati na umu da je predstava napravljena prije tri godine u trenucima kada je ekstremno desna AfD (Alternativa za Njemačku) tek počinjala svoj uspon koji ju je prema najnovijim anketama doveo do drugog mjesta među njemačkim strankama. U vrijeme nastanka predstave mnogi je nisu shvaćali ozbiljno, kao ni Hitlera nekada, pa je trenutak podsjećanja na njega ukazivao na to kako je i Führer mnogima u početku bio komičan. No, u Zagrebu je taj trenutak izazvao tek bujice smijeha, ali ne vjerujem da je to publika ovdje (a vjerojatno ni na drugim mjestima, pa čak niti u Njemačkoj) shvatila kao upozorenje.

  
  
  Ostermeier je naime svoju nedvojbeno impresivnu invenciju upotrijebio prije svega na stvaranje ne samo zavodljivog protagonista nego i predstave koja zavodi brojnim iznimno atraktivnim i najčešće neočekivanim rješenjima. Glavni element scenografije Jana Pappelbauma je zid zamka pred kojim se sve događa, a uz njega su prislonjene svojevrsne skele koje ponekad sugeriraju promjenu mjesta radnje, ali češće služe za akrobatske izvedbe protagonista i još ponekog glumca (poput spuštanja uz jednu cijev koje naliči na spuštanje vatrogasaca pri hitnom pozivu). Nasred scene visi na žici neka kombinacija svjetiljke, mikrofona i kamere čime se Lars Eidinger obilato služi da bi svog kralja Richarda predstavio kao svojevrsnu rock-zvijezdu koja baca publiku u trans bez obzira na to što govorila i činila. Rokersko ozračje potpomaže i Bubnjar Thomas White koji je sa svojom baterijom smješten u jednom od prednjih kuteva pozornice. Njega se ipak manje čuje no vrlo bučnu snimljenu glazbu Nilsa Ostendorfa blisku hard rocku i heavy metalu kojima slavljenje zla i Sotone nije posve strano. I kostimi Florence von Gerkan svojom začudnošću ponajprije asociraju na rock operu po Shakespeareovim motivima, dok je poseban slučaj odjeća Richarda koji se i njome kao i svima i svemu oko sebe poigrava, pa je u poduljem priuzoru potpuno odbacuje da bi pokazao kako ni potpuna nagost i jedino prisutan rekvizit koji pod odjećom djeluje kao grba o njemu ne otkrivaju ni ostalim licima, a ni publici, pa konačno ni njemu samom pravu prirodu njegovih postupaka.

  
  
  To iznimno bogatstvo scenskih efekata prikriva i slojevitost i poetsko bogatstvo Shakespeareovog teksta od kojeg su ostali najprepoznatljiviji odlučujući momenti fabule, pa su tako redatelj i njegovog česti suradnik dramaturg Florian Bochmeyer nedvojbeno žrtvovali bogatstvo teksta da bi ga prilagodili svojim zamislima o suvremenom značenju tragedije o jednom od najmonstruoznijih, ali i najatraktivnijih kazališnih zlikovaca. Koncentrirajući iskazivanje svojih zamisli na protagonista i njegovog sugestivnog interpreta izgubili su i bogatstvo nijansi u odnosima između Richarda i njegovih suvremenika koji redom postaju njegove žrtve, pa su i vrlo dobri ostali glumci ostali potpuno u Eidingerovoj sjeni, jer im nije ostalo prostora za kompleksnije kreacije. Zato i u jednoj od najdojmljivijih (a i najperverznijih)  scena zavođenja u kazališnoj literaturi u kojoj Richard izvanrednom blagoglagoljivošću lomi otpor Lady Anne kojoj je ubio oca i supruga inače vrhunska glumica Jenny King već nakon prvih replika svodi svoj lik na ogledalo narcisoidne moći Richarda superstara na što se vrlo brzo svodi i smisao čitave scene ne dotičući svu kompleksnost odnosa pokvarenosti i krijeposti, moći i nevinosti ili vlasti i podanika. Na sličan način niti Moritz Gottwald nema prostora za dublje portretiranje vojvode od Buckinghama koji svojim spletkama, oportunizmom i korupcionaštvom može biti sveobuhvatnija slika suvremenih političkih moćnika koji tim svojim intrigama i nastojanjem da zgrnu sve više novca i utjecaja koriste Richarda kojemu upravo takvi omogućuju uspon.

  
  
  No, ni Ostermeierova ideja da današnju opasnost od nehumane diktature uobliči u spoju rocka i nacizma nije nezanimljiva, a on je realizira očito s potpunim kreativnim zanosom, što rezultira efektnom predstavom koja kao i njen protagonist uspijeva zavesti publiku. No, da li će ti gledatelji kojih je većina frenetičnim aplauzom nagradila ovu vrlo atraktivnu izvedbu Richarda III nakon izlaska iz dvorane doista razmišljati o tome kako ih slatkorječivi i iznimno inteligentni zločinci mogu očarati i povesti za sobom prilično je dvojbeno. A tek pozitivan odgovor na ovo pitanje mogao bi dati puni smisao Ostermeierovoj predstavi i izdići je iznad atraktivnosti puke zabave.

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 1. listopada 2018. 

Piše: