Neostvaren dramski naboj

Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 25. kolovoza 2018., Ranko Marinković/ Vedrana Klepica i Dario Harjaček po motivima novela Pod balkonima Ranka Marinkovića, red. Dario Harjaček



  • Jedna je od tematsko-istraživačkih odrednica u dramskom programu 69. Dubrovačkih ljetnih igara propitivanje kulturoloških odrednica Mediterana, pa je na tom tragu i odabran projekt Pod balkonima Ranka Marinkovića. Pridodamo li tomu i činjenicu da se ove godine obilježava i 105. obljetnica Marinkovićeva rođenja, kao i prebogati njegov opus posvećen upravo specifičnim životnim, društvenim i kulturološkim odrednicama ovog omeđenog prostora, razloga je i više nego dovoljno da se nakon gotovo pola stoljeća i njegove  fantastične Glorije ovaj pisac vrati na Igre.

    Ranko Marinković, akademik i jedan od osnivača Akademije kazališne umjetnosti (danas ADU), dugogodišnji profesor dramaturgije na Akademiji, ravnatelj Drame HNK, jedan je od najnagrađivanijih hrvatskih pisaca. Već je svojom prvom objavljenom zbirkom Proze otpočeo razvijati svoje otočke priče, zaokupljenost otočnom provincijom 30-ih i prve polovice 40-ih godina prošlog stoljeća kao pozornicu ljudskih drama i složen splet lokalnih likova i motiva, kojima ostaje vjeran u cjelokupnom svome proznom radu. Mediteransko ozračje, zbivanja u otočnome gradiću na izoliranom otoku kao pozornici ljudskih drama, zanimanje za odnose među likovima te minuciozno analiziranje opsesija i frustracija likova uz uvijek prisutan ironijski odmak, nepromjenjivost zadanih odnosa i nemogućnost izbjegavanja rođenjem im dodijeljenih uloga, Marinkovićev je prozni književni svijet. Neke novele iz zbirke, ponešto prerađene, osnovom su i njegovih kasnijih proznih zbirki Ni braća ni rođaciPoniženje SokrataPobalkonimaKarneval i druge pripovijetke, koje se odlikuju čestim preradbama ali i njihovim pregrupiranjima u novim izdanjima, pa su tako uz dodatak Karnevala - novele nastale mimo zbirke Ruke, opet skupljene u zbirkama Pod balkonom (Sabrana djela, 1982) i Pod balkonima (Sabrana djela, 1988).

    Iz zbirke Pod balkonima ili iz prve zbirke Proze, pripovijetke su Mislilac nad osam grobova i Ni braća ni rođaci - štivo čijim se motivima  prvenstveno obraćaju dramaturginja Vedrana Klepica i Dario Harjaček, redatelj trećeg premijernog naslova 69. Dubrovačkih ljetnih igara Pod balkonima, premijerno odigranog 18. kolovoza u šumi Parka Gradac.



    Nažalost, riječ je o neuspjeloj dramatizaciji i dramaturgiji pripovijesti Ranka Marinkovića, koja nepotrebno rasteže fabulu, žvače ritam radnje i neuspješno pokušava ostvariti snažni dramski naboj, dramski sukob koji bi doveo i do njena katarzičnog razrješenja. Riječ je tek o spoju dviju novela koje se međusobno prepliću i udvostručuju rečenicama i riječima koje redatelj dodjeljuje glumcima kako bi ih ispričali i prepričali kao zajedničku tužnu priču, obiteljsku tragediju poput svih drugih ljudskih tragedija, pred sam rat, koji baš kao i svaki drugi rat, već sam po sebi donosi nužne nemire, promjene i zamjene uloga i uloga. Tomu naravno nije pripomogla ni čudna, zbunjujuća scenografija mediteranskog otočkog gradića Vesne Režić, nudeći svojim prizorištem tek od čudne, niti malo otočke, viške građe, sklepanu butigu, pod njom jedva zamjetnog boćališta, kao i čudna vrata još čudnijeg gradskog groblja. Skladatelj Nenad Sinkauz jedva je zamjetan, osim u snažnom ritmu bubnja. Jezična se savjetnica Irma Kovačić, po svemu sudeći, najviše namučila sama sa sobom, jer se scenski govor - a što treba istaknuti, ponekad i ponegdje posve gubio u refulima bure, koji je trebao biti ili viški dijalekt ili pak književni govor kao razlikovni klasni i socijalni izričaj, a počesto se toliko loše miješao da baš i nije poslužio svrsi. Ali su zato odlična kostimografija Doris Kristić i oblikovatelj svjetla Elvis Butković znatno pomogli glumcima da se prepoznaju i raspoznaju u ovoj scenskoj inscenaciji Marinkovićevih pripovijetki bez balkona i bez prave drame.

    Veliki se Festivalski dramski ansambl ipak uspješno nosio i iskakao iz zadane im pripovjedne proze, u kojoj sve što jest zauvijek jest Marinkoviću i nama, danas jednako omeđenima skučenošću mediteranskog otoka, grada ili svijeta koji se nikad svojevoljno ne mijenja.

    Doris Šarić Kukuljica u ulozi Prospere izvanredno snažnom glumom oživjela je moć žene Mediterana koja se umije nositi sa svim životnim izazovima i nikad ne odustaje od svog poslanja; žene majke posvećene ostvarenju životne misije povrata posuđenog novca drugoj obitelji Sambudalović, ni bratu ni rođaku, koji pripada njoj i njezinom sinu. Mudrost ove priproste žene koja se lomi tek pred slutnjom smrti sina, u potresnom je dijalogu sa sinom razotkrila umijeće preživljavanja u malom mediteranskom gradu. Iznjedrila je to iz svog prebogatog glumačkog, a tako fizički krhkog tijela, glasa i geste.



    Nataša Kopeč sjajno je izgradila Olivu, fizički deformiranu kćer jedinicu, oriđinala koja se opija, karta i vodi ljubav s jednako joj za život nesposobnim mladim Momom. Olivu, marginalku koja postupcima prokazuje lažni moral i skučenost života maloga gradića u kojem su svi stanovnici već samim rođenjem osuđeni na svoje sudbine i na svoje nemogućnosti iskoraka izvan onog što im je gradsko mnijenje odredilo a podrijetlo predodredilo.

    Marko Makovičić - Tomi Jusi Sabundalović, Prosperin sin, korektno se izborio za svoju priču, kojom prokazuje poznatu advokatsku obitelj Sabundalović kao lupeže koji njegovoj majci duguju novac a njemu zadovoljštinu za pokoj duši, za smiraj njegove duše. Odlična je i Jovanina Helene Buljan kao Tomijeva tetka i kroničar vremena i zbivanja malog otočkog mjesta. Maro Martinović kao gradski uglednik, advokat dr. Lorenzo Sabundalović, nije dobio dovoljno prostora za svoj lik jednog od glavnih negativaca, ali je zgrčenošću i šutnjom ipak uspio zakoračiti scenom poput pravog pripadnika svoga staleža. Baš poput Nikše Butijera, odvjetnika Peskarevića, koji osjeća bilo vremena i bilo Grada. Nasuprot tomu, Dado Ćosić kao Lorenzov sin Mićel posve je neuvjerljiv i kao mladi fašist i kao uvrijeđeni sin kojem je objavljivanjem knjige Jusija okaljan ugled. Sam je pucanj iz fašističkog pištolja pucanj u prazninu njegova bivanja na sceni. Dušan Gojić - Medardo, stari tetak Sabundalović, tek je skica za portret obrane starih navada, poretka i morala. Linda Begonja - Salvestra, Momina majka i Jelena Miholjević - Žuva, Olivina majka, dvije su majke koje spaja i razdvaja sudbina njihove djece, potreba za stjecanjem imanja s jedne strane i njegovim očuvanjem s druge strane, i tek su ilustracije žena mediteranskog gradića. Ne svojom krivnjom. Mladi Momo Uga Karanija nije zakoračio dalje od zadanog mu gradskog oriđinala. Ali je zato Livio Badurina kao stari Momo, iz novele Mislilac nad osam grobova, nemuštim govorom, snažnim pokretom tijela i posve osobitom mu gestom ostvario glumački snažni zapit o Bogu i njegovoj ulozi u ljudskoj sudbini.  

    Režija: Dario Harjaček
    Dramatizacija i dramaturgija: Vedrana Klepica
    Scenografija: Vesna Režić
    Kostimografija: Doris Kristić
    Glazba: Nenad Sinkauz
    Dizajn svjetla: Elvis Butković
    Jezična savjetnica: Irma Kovačić
    Inspicijent: Roko Grbin

    Izvode: Marko Makovičić, Doris Šarić Kukuljica, Helena Buljan, Maro Martinović, Dado Ćosić, Nikša Butijer, Dušan Gojić, Livio Badurina, Ugo Korani, Nataša Kopeč, Linda Begonja, Jelena Miholjević, Ema Pralas, Josip Brakus, Marin Klišmanić, Ivan Pašalić 

    © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 1. rujna 2018.

kritike i eseji