Neuobičajene stilizacijske intervencije

33. Zagrebačko histrionsko ljeto, 5. srpnja – 2. rujna 2018.: Glumačka družina Histrion, Marija Jurić Zagorka,Grička vještica, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Marija Jurić Zagorka (1873–1957) jedna je od najvažnijih Hrvatica dvadesetog stoljeća, rijetka među ženama koje su se još krajem devetnaestog stoljeća počele baviti novinarstvom i prva novinarka na svijetu koja je izvještavala iz parlamenta (onog ugarskog u Pešti prije Prvog svjetskog rata). Njena literatura - prvenstveno romani, ali i drame, privukla je daleko više čitatelja od bilo kojeg drugog hrvatskog pisca, pa su njeni posredno (često u povijesnim romanima i dramama) vrlo kritički stavovi o njoj suvremenom društvu (od kojih mnogi i danas djeluju vrlo aktualno), pokvarenosti vlasti i političara općenito, neravnopravnosti žena ili nacionalnom pitanju, imali veći odjek kod šire publike od najumnijih analiza. Uz rijetke iznimke, poput njenog velikog zaštitnika i poticatelja na upravo takvu vrstu proze – biskupa Strossmayera, ti su stavovi uz patrijarhalno negiranje sposobnosti žene u novinarstvu i književnosti stvarali oko nje raširenu sliku spisateljice šunda, a ne vrhunske (u europskim razmjerima) autorice popularne književnosti, a posebice povijesnih romana. Uz prepreke u radu i objavljivanju koje je silnim naporima uspjela prevladati, to joj je donijelo i brojne nedaće u životu, potencirane i nesklonošću vlasti - od Austrougarske preko kraljevine Jugoslavije i NDH do SFRJ. Tek je nakon njene smrti došlo do ozbiljnijih pokušaja revalorizacije njenih djela, od kojih je prva Iva Hergešića 1963., a najutjecajnija Stanka Lasića 1986. Postupno je broj takvih tekstova rastao i doveo do priznanja njene vrijednosti koju danas malo tko ozbiljnije dovodi u pitanje.

  U tome nemale zasluge ima i GD Histrion i posebice njen umjetnički ravnatelj Zlatko Vitez, koji su ne samo poštovanje nego i ljubav prema Zagorkinom djelu pokazali i podizanjem njenog spomenika u Tkalčićevoj ulici, a još i više sa sedam dosadašnjih izvedbi Zagorkinih tekstova, među kojima su bile i dvije Gričke vještice – 1987. u režiji Mira Međimorca i 1994. u režiji Zlatka Viteza, koji je napravio adaptaciju teksta i za te dvije, a i za ovogodišnju treću verziju koju je svaki put obradio drugi dramaturg, a ove godine Vladimir Stojsavljević. I ova treća izvedba u režiji Dražena Ferenčine pokazuje ljubav prema najzagrebačkijoj književnici i to na Opatovini, otvorenom scenskom prostoru koji je izravna poveznica s nekadašnjim Zagrebom. No, ovaj put ta ljubav nije krenula najsretnije, iako je Sanja Marin kao prva pojava na sceni bila Zagorka, ali idealizirana lijepim izgledom koji Zagorku baš i nije krasio i ponašanjem otmjene dame, kakvih je u Zagorkinim djelima mnogo ali je malo vjerojatno da je i ona sama težila takvom izgledu i ponašanju. Uz to, publici objašnjava kako je došlo do toga da napiše Gričku vješticu i na temelju koje istinite priče, što može biti zanimljiv tekstualni prilog programu predstave, ali unatoč tome je potpuno nesceničan. Sanja Marin se s mnogo više uspjeha kao Nerina teta pojavljuje i u prvom dramskom prizoru – proslavi kontesinog rođendana, u kojoj je jedina koja se ponaša primjereno sredini – aristokratski i damski.
  
  
  
  Epizodni likovi ne samo da se ne snalaze s potrebnim manirama nego se i kreću s naporom, kao da su im kostimi preteški i prekruti, što bi bilo neobično za renomiranu kostimografkinju Maritu Čopo koja je i odjeću za takve prigode već više puta uspješno kreirala, iako ovdje više no inače drži do povijesne autentičnosti. Doduše, možda je zamisao bila ukazati kako i današnji protagonisti prolaze kroz slične probleme kao nekada te se ne mogu u njima snaći. Na to bi mogao ukazivati i način na koji vrlo talentirana Mada Peršić uspješno tumači heroinu kontesu Neru kao suvremenu buntovnicu koja se slučajno našla u povijesnim haljama, a s mnogo energije na sličan način uspjelo Janko Popović Volarić tumači njezinog partnera - kapetana i plemića Sinišu Vojkovića. No i pored nekih uspjelijih trenutaka, niti oni ne uspijevaju oživjeti uvodno postavljanje zapleta, a njihova nastojanja ne pomaže ni nekoliko površnih aktualizacija (od spominjanja svjetskog prvenstva u nogometu do nekoliko satiričnih uboda suvremene nam stvarnosti).     

  I taman kada gledatelji počinju osjećati zamor, a oni upućeniji se pitati gdje je nestalo neprijeporno umijeće Dražena Ferenčine u efektnom razigravanju glumačkog ansambla i postizanju ritma koji može ponijeti publiku, ova njegova Grička vještica postaje atraktivni scenski doživljaj koji precizno povezuje zaplete, akciju i mnogo humora (nerijetko crnog). To počinje pojavom negativaca izravno upletenih u mučenje vještica. Roland Žlabur kao prvi službenik grada Mikica Smernjak povezuje kvaziučenost, licemjerje i pohlepu u komičnog, ali i zastrašujućeg virtuoza zla, pritom asocirajući i na neke današnje ljeporječive pokvarenjake, dok Franjo Kuhar vrhunskim komičarskim darom u ulozi primitivnog krvnika Pucera pokazuje kako isključiva briga za vlastite užitke i probitke vodi do sadizma, iskvarene seksualnosti i srebroljublja. Ipak je brzinom i neočekivanošću reakcija najfascinantnija (s najviše pljeska na otvorenoj sceni) bila Jasna Palić Picukarić u ulozi babe Urše, lažne coprnice koju vlast tolerira, jer je za novac spremna lažno svjedočiti ili organizirati bogatašima Luciferijade (orgije s mladim djevojkama). Ona na duhovit način otkriva svu laž i pokvarenost moćnika, ubrzavajući ritam predstave u kojoj tada čak ni aktualizacija poput babamobila, vozila konstruiranog oko (vještičje) metle ili neke za scenografa Miljenka Sekulića neuobičajene stilizacijske intervencije u postojećem prostoru djeluju potpuno opravdano, jer je predstava ritmom i iznimnim glumačkim dometima ponesena u efektan scenski kovitlac izrazito uspjelog pučkog teatra.

  
  
  Dražen Ferenčina je i opet pokazao kako u njegovim predstavama glumci stvaraju uvjerljivost scenskog događanja, pa je u Gričkoj vještici nakon crnohumornih atrakcija negativaca čitav ansambl nastavio tim smjerom punim angažmanom, tako da je i završni dio koji se opet događa na dvoru - i to austrijske carice, nastavio jednakom dojmljivošću. Za to je nedvojbeno posebno zaslužna Slavica Knežević - ne samo nijansiranim prelaženjem iz osobnih raspoloženja u državničke odluke carice Marije Terezije, nego i svojim znanjem kako se osoba tog ranga treba ponašati. No, i svi ostali su uz nju vrhunski odigrali svoje uloge. Protagonisti su upotpunili složenost svojih karaktera - karikatura Petre Težak kao negativke, spletkarice i dvorske dame Terke tek ovdje dobiva puni smisao, Žarko Savić kao licemjerno bogobojazni jezuit Pelegrini mnogo je dojmljiviji nego u dotadašnjem dijelu predstave kao pokvareni zagrebački notar Sale, a i Ivan Vukelić je uspio udahnuti život pretjerano od Zagorke idealiziranom prijestolonasljedniku Josipu. Zato će i Grička vještica, unatoč slabijem početku predstave, svojim nastavkom u stilu vrlo uspješnog pučkog kazališta zasigurno predstavljati još jednu Histrionsku uspješnicu na Opatovini.
  
  Redatelj: Dražen Ferenčina
  Asistent redatelja: Adnan Prohić
  Dramaturgija: Vladimir Stojsavljević
  Kostimografija: Marita Ćopo
  Scenografija:Miljenko Sekulić
  Koreografija: Rajko Pavlić
  Glazba: Arsen Dedić // Stihovi: Drago Britvić
  Rasvjeta: Dražen Dundović
  Glume: Mada Peršić, Janko Popović Volarić, Adnan Prohić, Petra Težak, Tomislav Martić, Zlatko Ožbolt, Aleksandra Demše, Ivica Pucar/Alen Šalinović, Žarko Savić, Martin Kuhar, Franjo Kuhar, Ivan Grčić, Dinka Vuković, Ronald Žlabur, Davor Svedružić, Sanja Marin, Slavica Knežević, Jasna Palić Picukarić, Ivan Vukelić, Ivan Bošnjak, Justina Vojaković Fingler

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 9. kolovoza 2018. 

Piše: