Zabavljanje do opće izmorenosti

Produkcija Umjetničke organizacije Ruper i Teatra &td; Ivan PEnović Katalonac

• 
  
  Suočavanje publike s ekstremnim no dosljednim oblikom humora koji ismijava sve i svakoga, a posebno one prisutne - autore, izvođače i publiku, profilira skupina kazalištaraca predvođena redateljem Ivanom Penovićem, a u produkciji Umjetničke organizacije Ruper i Teatra &td. Učinili su to u Prijeđanju vublike, u najmanju ruku specifičnom kazališnom projektu. Ono je 14. lipnja  u Velikoj dvorani Teatra &td dobilo, ako ne tematski, onda sigurno autorski nastavak. Katalonac, kako je naslovljen ovaj projekt istih autora, oblikovno se nastavlja na Prijeđanje vublike, dok je motivski, barem nominalno, određen događajima u zagrebačkom studentskom stanu, gdje dinamika šestorice glumaca ostvaruje sve čudnije i apsurdnije momente. Jedan od njih povezan je i s navodnim Kataloncem, zapravo sarkastičnim variranjem komedije zabune, postavljene oko pitanja tko je Katalonac i je li zaista došao prespavati u stan zagrebačkih studenata. Objašnjenje naslova i toga tko je Katalonac u konačnici se daje, naravno sasvim apsurdno, no ni ono, kao što i sve što bi moglo stvoriti naznake koherentnog sadržaja koji bi predstavu ispunjavao značenjima, stalno se varira i izvrće u apsurd. Komičan, jer ismijava dosljedno i bez mjere, naoko bez plana, a zapravo dosljedno i postojano. I u tome je, očigledno, poanta poetike grupe pod vodstvom Ivana Penovića. Ako se to može nazvati poetikom.

  Nastranu teorijske dvojbe kojima ni autori predstave, kao što dokazuju očito se dobro zabavljajući tijekom izvedbe, nisu opterećeni. Katalonac je okupljen oko ismijavanja svega, bez zadrške prema bilo kome ili bilo čemu, uz upotrebu krajnje izvrnutih, apsurdnih sredstava kojima se humor postiže. I variranja priče, kreirajući iskustvo koje stalno dovodi do nerazumijevanja, ako bi se pokušalo tumačiti izvan svoje uloge stvaranja komike izvrnutošću. U tome su prepoznatljivi utjecaji različitih kazališnih stilova i pristupa, primjerice Queneaua ili Becketta te korištenje obilatog naslijeđa teatra apsurda. Uz istovremeno izvrtanje ruglu i tih i klasičnih komediografskih obrazaca (poput komedije zabune) i korištenja njihovih elemenata u stvaranju komike, kad je potrebno. Eklektičnost, pabirčenje različitih uzoraka iz teatarskog života i svakodnevice i poigravanje njima, provedeno u Prijeđanju Vublike, ovdje je dobilo jednako neopterećen, ludički, i čak i u suvremenom kontekstu pomaknuti nastavak.
  
  
  
  Baš kao i prethodna realizacija ovog kolektiva, on neće svima biti zabavan; na trenutke je u pomicanju granica pomaknutog (igra dubokog grla i slični momenti) na granici konvencionalno gledljivog, ali se autorima mora priznati kako su, unatoč očiglednom potpunom rasapu strukture prikazanog na sceni – dosljedni u provođenju svog pristupa, koji se smije sa svime i iz svega, koji kazališne prakse istovremeno iskorištava i satirizira i ne pokušava ništa više ni manje od toga. Katalonac se ne opterećuje beskrajnim upisivanjima i dubljim značenjima i njihovim, često neuspješnim postavljanjem u temelje teatarskog iskustva. Suprotno, a zbog toga je i intrigantan, jer izrasta na obrascima čijim se nasljeđem i pristupima obilato koristi i bez mjere ih ismijava. Isto bi se moglo ustvrditi i za raspon motiva skupljenih iz poticaja za koje je potpuno nevjerojatno kako bi mogli funkcionirati u istom teatarskom kontekstu, osim u nepostojanju bilo kakvih stvarnih tematskih granica.

   Nestalnost i fragmentiranost, uz variranje motiva, u ovakvom obliku nemaju granica. Osim granice apsurda, a ta (valjda) ne postoji. No, jedna granica, sasvim praktična, ali izvedbeno vrlo važna, ipak obvezuje i Katalonca - održavanje ritma i trajanja predstave. A ono je, unatoč pivu podijeljenom publici na ulazu, bilo predugo. Na premijernoj izvedbi, konkretno, predstava je trajala nešto preko dva i pol sata, što je čak i za uradak za koji se čini kako ne može nadmašiti sam sebe u apsurdnosti i ismijavanju, ponešto previše. Zbog čega se gubi ritam, neke scene nalikuju više rutiniziranju negoli variranju, koje bi ritam održavalo i opravdavalo trajanje predstave. I to sve bez obzira na stalno bombardiranje publike sa scene, od scenskog govora i pokreta, preko glazbe (Karlo Mrkša) do svjetla (Elvis Butković) i scenografije (Filip Triplat), koja inače odlično odražava narav predstave u dovlačenju velike količine (ne)upotrebljivih kućnih (uglavnom kičastih) elemenata i tričarija. Dojam je na kraju - izmorenost svih, i izvođača i publike. Ali, izmorenost koja ne poništava prepoznavanje apsurda kojim predstava ismijava ono čega se dotakne. Mogla je to učiniti nešto konciznije i koncentriranije i ostati jednako dosljedna.
  
  Šestorica glumaca (Matija Čigir, Karlo Mrkša, Pavle Vrkljan, Bernard Tomić, Filip Triplat i Domagoj Janković) igraju i pritom se odlično zabavljaju u prilikama ismijavanja svega i svakoga. Čine to energično, bez mnogo stanke i zastoja, bez potrebe za predahom. I bez jasne logike, strukture ili dosljednijeg oblikovanja uloga, koje u kontekstu Katalonca ipak postoje, unatoč stalnom variraju i zavaravanju svih u dvorani, a kako bi se postigao efekt komike apsurda. Nisu to ni uloge koje bi se moglo, barem u tradicionalnom smislu, izgraditi, oblikovati i to im nije ni potrebno. One samo služe apsurdu i njegovoj daljnjoj proliferaciji i to čine izvrsno. Pokazujući uigranost i kreativnost ovog kolektiva, neopterećenu drugom potrebom osim zabavljanja sebe i publike.

  
  
  Dosljednost u pristupu nedosljednom, eklektičnom i sasvim fragmentiranom sadržaju – obilježja su Katalonca. Njegov tretman kazališta kao mjesta u kojem treba tražiti prostor istraživanja granica do kojih zajedno mogu dobaciti komično i apsurdno, baš je zbog toga zanimljiv te pokazuje oblikovanje sasvim pomaknutog, ali intrigantnog kazališnog jezika.
  
  Režija i tekst: Ivan Penović
  Dramaturška suradnica: Franka Perković
  Scenografija: Filip Triplat
  Glazba: Karlo Mrkša i Filip Triplat
  Oblikovanje svjetla: Elvis Butković
  Video: Ivan Penović 
  Oblikovanje vizuala: Miran Bašić i Otto Kušec
  Producent: Danijel Popović
  Fotografija: Damir Žižić, Sanja Bistričić
  
  Glume: Matija Čigir, Domagoj Janković, Karlo Mrkša, Pavle Vrkljan, Bernard Tomić, Filip Triplat
  
  Produkcija: Umjetnička organizacija RUPER u suradnji s Teatrom ITD Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, uz potporu Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba
  
  © Leon Žganec - Brajša, KAZALIŠTE.hr, 18. lipnja 2018.

Piše: