Odlična komediografska i satirična forma

42. dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 5-21. lipnja 2018.: Zvezdara teatar, Beograd; Korešpondencija, red. Gorčin Stojanović

• 
  
  Tematskim, vremenskim i prostornim rasponom, brojem likova, stranica i svih drugih karakteristika golemo štivo, roman Zlatno runo srpskog pisca Borislava Pekića kazališno je, dakako tehnički i praktično nemoguće izvesti u cjelini. Umjesto toga, autonomnu i zaokruženu cjelinu o 1847. i 1848. kao odsječku u životu Njegovana, obitelji u središtu romana, dramatizirao je Borislav Mihajlović-Mihiz, „uz suglasje i podršku autora“, kako sam navodi. Ta je dramatizacija postavljena 1980. u beogradskom Ateljeu 212, a na Danima satire Fadila Hadžića u zagrebačkom Kerempuhu 10. lipnja izvedena je njegova recentna premijera u drugom beogradskom kazalištu, Zvezdara teatru, u režiji Gorčina Stojanovića.

  Forma Korešpodencije, a na što ukazuje i naslov, je epistolarna. Tri generacije Njegovana dopisuju se klasičnom poštom, austrijskom i srpskom (ovisno o sadržaju pisma) i telegrafom iz Beča, gdje je u svojevrsnom egzilu najstariji Simeon Njegovan-Lupus u Beograd, u kojem se nalaze njegovi sin i unuk, obojica također Simeoni i Njegovani (prozvani Hadžija i Mladi gazda). To je okvir u kojem se prati funkcioniranje njihova trgovačkog, danas bismo rekli - biznisa, u kontekstu različitih previranja, osobnih, političkih i obiteljskih. Ujedno, to je i okvir za višestruku satiru koja na svakoj od razina zadovoljava sve uvjete klasične, čvrste biti satiričnog oblikovanja, a to je pomicanje i relativiziranje stvarnosti. Ili prošlosti, u perspektivi ove predstave. Pomaknuto gledanje na stvarnost Europe u kojoj se naziru, a zatim i događaju revolucije, u kanonskoj povijesti često mitologizirane zbog uloge u stvaranju nacionalnih identiteta, ovdje su sagledane iz perspektive lukavih trgovaca-Cincara, kojima to uvelike kvari posao i zaradu.
  
  Dok se u Beču sprema revolucija, u Beograd dolazi osječki putujući cirkus u čiju se članicu, artisticu, zaljubljuje najmlađi Njegovan i zbog toga želi napustiti vođenje poslovanja. A srednji Njegovan Hadžija ionako je, prema mišljenju glave obitelji a i vlastitim interesima, nesposoban za trgovinu. I tako u bujici pisama, telegrama i komunikacije, dolasku najmlađeg Njegovana s odabranicom u Beč i njezinom napuštanju veze nakon sklapanja dogovora s Lupusom koji to vidi kao nužan poslovni probitak, prepliću se osobno i kolektivno, prolazno i ono što se smatra povijesnim. Ni u jednom trenutku ne zaboravljajući podcrtati finu ironiju i stalnu satiru koja proizlazi iz poteza, karaktera i odnosa između članova obitelji Njegovan. Ne samo trojice muškaraca, nego i Milice, supruge Hadžijine.

  
  
  Izvedbeno, ovakva epistolarna dramatizacija nužno je, bez obzira na redateljsku koncepciju i estetiku kojom će biti tretirana, zahtjevna. Pisma i telegrami izgovoreni na sceni vrlo lako mogu odvesti u statičnost i gubitak ritma predstave, koja se njima služi kao sredstvom komuniciranja između likova i prenošenja njihovih komičnih poanti publici. Pitanje je - je li ju uopće moguće izbjeći, odnosno kako je učiniti dovoljno atraktivnom za zadržavanje atributa kazališnog čina koji će komunicirati s publikom. Dakle, za dinamiziranje i izbjegavanje pretvaranja predstave u koncertno govorenje niza monologa nužno je ostvarivanje dinamike u prijelazima između dionica pojedinih likova i oblikovanju scenskog govora. U ovoj je produkciji statičnost prisutna, likovi sjede u manje-više istim položajima na sceni i naizmjenično govore duže monologe kao sadržaje pisama upućenih jedni drugima, ili nešto kraće, ako se radi o telegramima.
  
  Ostvarivanje dinamike scenskim pokretom je izbjegnuto, barem u većem dijelu, dok određeni izuzetak pružaju scene mladog Simeona i njegove odabranice, koja uglavnom nije uključena u epistolarnu cirkulaciju (koreografkinja Irena Šarović). Viđenoj Korešpodenciji navedeno je različito uspijevalo, te se u konačnici pokazuje nešto predugom (traje oko dva sata), što pridonosi dojmu statičnosti, unatoč vrlo dobrom glumačkom balansiranju, izgradnji karakteristika, određenih elemenata izraza i govora likova te prijelaza između pisama i telegrama. Scenografija (koju potpisuje redatelj a oblikuje se u evokaciji cirkusa), značenjski je ostala djelomično ostvarena, ne poentirajući do kraja na mogućim poveznicama, a iako funkcionalna, nije znatnije pridonijela dinamizaciji prostora. Kostimi Lane Cvijanović - stilizirana moda vremena u kojem Cincari ostvaruju svoj epistolarni ciklus, efektni su, no također bez značajnije značenjske poante.

  Ostvarivanje predstave ostavljeno je gotovo u potpunosti kreativnosti glumaca. Šestero ih je (Branislav Lečić kao Lupus, Slavko Štimac kao Hadžija, Anica Dobra u ulozi Milice, Joakim Tasić kao Mladi gazda te Jelena Stupljanin u ulozi Juliške Tolnaj, artistice i njegove odabranice i Branko Vidaković u nekoliko manjih, vrlo efektnih uloga) i funkcioniraju velikim dijelom odlično, snalazeći se u pomalo arhaičnom izrazu pisama, ali i važnije - izgradnji karaktera, njihovih specifičnih izraza i prijelaza s jedne na drugu temu, čime ostvaruju komičan efekt i pokazuju kako su, baš kao i predložak koji igraju, u odličnoj komediografskoj i satiričarskoj formi. Čine to ujednačeno, a opet svaki izgrađujući karakteristike svoga lika, na čemu i počivaju silnice komike Korešpodencije. Na kraju ostaje dojam odlične glumačke realizacije, no u okviru - unatoč pokušajima dinamiziranja, na trenutke statične predstave, a svakako ponešto preduge.
  
  
  
  Pisac: Borisav Pekić
  Redatelj: Gorčin Stojanović
  Dramatizacija: Borislav Mihajlović Mihiz
  Kostimograf: Lana Cvijanović
  Koreograf: Irena Šarović
  Oblikovatelj svjetla: Radovan Samolov
  
  Glume: Branislav Lečić, Slavko Štimac, Anica Dobra, Joakim Tasić, Jelena Stupljanin, Branko Vidaković
  
  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 11. lipnja 2018.

Piše: