Apstrahiran scenski okvir

HNK u Varaždinu, Maksim Gorki; Malograđani, red. Helena Petković

• 
  
  Život malograđana i njihova društvena usmjerenost održavanju navodnog reda, a koji je samo zastor za sukobe i nerazriješene društvene odnose, dugo je i na različite načine prisutna tema svake, pa tako i dramske književnosti i posljedične izvedbene prakse - osobito otkad se kao književni pokret u reakciji na socijalne događaje teorijski i praktično oblikuju realizam, naturalizam i sve njihove emanacije. Među klasicima ovih književnih epoha, danas iz političkih razloga ponekad krivo shvaćan, čak i izbjegavan, svakako je Maksim Gorki, čiju je dramu Malograđani (znanu i pod naslovom Filistejci) HNK u Varaždinu premijerno izvelo 2. lipnja na Velikoj sceni. Malograđani se bave, naravno, malograđanštinom, poznatim kleinbürgerovskim mentalitetom i imanentnim mu točkama nesklada, proturječnosti u onome što bi želio biti i što zapravo biva, nakon raskrinkavanja paravana uljuđenosti i građanštine.
  
  Nesklad i dvoličnost rađa nesporazumom, a nesporazum sukobom između starih i mladih, onih koji bi željeli promjenu vlastitog svijeta, ne nužno usklađenu sa socijalnim očekivanjima, i onih kojima je društvena svrha i mladosti i starosti zadovoljavanje društvenih očekivanja i održavanje socijalnih zakonitosti. Dok se one pokušavaju očuvati na svaki način, ponajviše grmljavinom teških riječi kao izraza navodnih autoriteta a zapravo nemoći, okolina demantira ostvarenje tih mogućnosti u stvarnosti. Mladi se, usprkos velikim riječima i glasnim upozorenjima koja brzo prelaze u prijetnje, ostvaruju u smjeru koji ne mora nužno biti njihov mudar (ako takvo što postoji) ili čak željen odabir, ali svakako nije zadovoljavanje apetita i predodžbi (obiteljskih) malograđana. I oni čija se kronološka dob više ne može svrstati u mladost, pokazuju značajke gubitka obzira prema malograđanskim odrednicama i preferencijama, bilo iz svjesne odluke ili nemoći u pokušajima nošenja njezinih principa.

  Iako piše u jasno očitovanoj reakciji na socijalne odnose trenutka u kojem drama nastaje (objavljena je 1901., a praizvedena godinu kasnije), Gorki stvara svojevrstan arhetip, predodžbu o malograđanskim pogledima na svijet i onima drugima, na kojima bi ih malograđani trebali potvrđivati, a zapravo ih upravo ti najjasnije negiraju. To generira sukob između starih i mladih, pogleda na svijet generacija koje bi željele biti u pravu i drugima nametnuti ono što smatraju ispravnim. Sukob koji je, jednako kao i mentaliteti pretočeni u osobnosti koje ga ostvaruju, prisutan u svakom društvu i društvenom trenutku, rađajući kontradikcijama, lako prelazeći u apsurd. Na kojem se, barem iz pozicije promatrača, a u kazalištu publike, može odgovoriti smijehom. Malograđani to obilato koriste, jer se u drami ostvaruje stalna koegzistencija smijeha i gorčine nad socijalnim odnosima oblikovanima na sceni. Slojevi gorčine i smijeha se nadopunjuju, tvoreći sinergiju koja pokazuje prepoznatljive obrasce proturječnosti u koje upadaju oni čije su namjere usmjerene navodnim visokim ciljevima društvenog reda i funkcioniranja samo kako bi se sačuvalo nešto što je navodno ispravno, bez pokušaja iznalaženja argumenata tome u prilog, osim onoga kako je potrebno biti ukalupljen i u okviru socijalnih očekivanja.

  
  
  Redateljica i autorica adaptacije Helena Petković precizno je detektirala slojeve i odrednice odnosa iz predloška, oblikovavši ih na sceni u apstrahiranom okviru, čime je naglašena njihova arhetipska i univerzalna pojavnost. No u tome se, barem u određenim segmentima predstave, otišlo predaleko, čega je rezultat određena dekontekstualizacija likova i njihovih osobina. Oni su, naime, ogoljeni u potpunosti, na sceni izraženi u replikama i situacijama lišenima konteksta, usmjerenima na njihovu introspekciju i proživljavanje osobnosti, refleksija svakog lika a ne situacija koje dovode do tih refleksija, što je vidljivo posebice u prvom dijelu predstave, kada se oblikuju silnice njihovih međusobnih odnosa, a koji bi trebali proizlaziti is sukoba generiranih malograđanskim mentalitetom. Vjerojatno ne bez utjecaja pokušaja primjene principa scenskog i glumačkog oblikovanja prisutnih i među suvremenicima Gorkog, ovime se u varaždinskoj produkciji otišlo - ne mnogo, no ipak predaleko.
  
  Malograđani su bitno obilježeni socijalnim miljeom u kojem se oblikuje njihov mentalitet, jer bi bez miljea u kojem se može (pokušati) ostvarivati ostao prazan. Kad ih se liši tog konteksta, kao što se činilo u nekim trenucima, i njihova introspekcija ostaje nekontekstualizirana, odnosno dobiva kontekstualizaciju tek kasnije, pripuštanjem socijalnih odnosa na scenu. Još više je tome tako s onima koji su malograđanštini u otporu.  Izraz i provedba principa introspekcije lišene konteksta vidljiva je u postupcima poput kratkih rezova, naglašenih gašenjem rasvjete (oblikovateljice Vesne Kolarec), što ubrzo postaje donekle naporno, iako bi trebalo predstavljati prolaz vremena i konteksta između dvaju likova koji svoje emocionalno i refleksivno stanje izmjenično donose na sceni. Slično je i s video-projekcijama, tijekom predstave stalno prisutnima na ekranima, a čiji se sadržaj, neka vrsta kičastog prikaza malograđanskih intimnih stremljenja i želja, iako ambiciozno zamišljen, ostavlja bez uloge i smisla u cjelini.

  Potreba apstrahiranja i potvrđivanja univerzalnosti arhetipa u sukobu malograđana i onih koji se ne ostvaruju u njihovim principima, varaždinskoj je inscenaciji s druge strane donijela neka kreativna i zanimljiva rješenja. Scenografija Silvija Vujičića tako je istovremeno prostorno sveobuhvatna, čime otvara scenu u dubinu i dobro koristi scenski prostor, lišavajući se nepotrebnih naznaka stilskog namještaja ili konkretnog vremenskog i prostornog smještaja scenskih događaja. Oprema (malo)građanskog stana svedena je na crne stolice, stol i nešto posuđa bez stilskog određenja, a među malobrojnom rekvizitom dvoznačnošću dosjetke ističu se kavezi ptica pjevica. Sve to funkcionira dobro i kreativno naznačava arhetipske domete drame uz korištenje potencijala prostora varaždinske pozornice, što je pokazatelj kako dekontekstualiziranje i apstrahiranje kao postupci oblikovanja Malograđana, upravo zbog toga što dobro prepoznaju njihovu univerzalnost, ostvaruju zanimljiva i uspješna rješenja. Barem u trenucima u kojima se dopušta progovaranje slojeva konteksta, suodnosa likova i miljea koji stvaraju, a koji bitno određuje njihove unutarnje sukobe. Mnogo bolje nego kada su unutarnji sukobi izneseni bez takve podloge.

  
  
  Arhetip, posebno onaj malograđana i njihovih sukoba s mlađima i drugačijima, lako može odvesti u karikaturu kao prevladavajući postupak glumačkoga oblikovanja. U ovoj predstavi ipak, nitko od članova relativno brojnog glumačkog ansambla nije se upustio u karikiranje, što je značajan pokazatelj rada na oblikovanju uloga. Ansambl je u igri dinamičan, bez vidljivo slabijih članova, glumci se dobro snalaze u prelascima iz introspekcije u  ekspresivne sukobe, iako time nisu mogli potisnuti problem prelaska iz jednog u drugi način iznošenja vlastitih temeljnih sukoba. Scenski govor, karakteriziran također rasponom od prigušenosti do snažnog vikanja, dobro je prenosio stanja i potvrđivao trenutke u kojima je određeni izraz upotrijebljen, unatoč nekim manjim nerazgovjetnostima tijekom premijerne izvedbe.
  
  Stojan Matavulj kao Besemjonov i Ljiljana Bogojević kao njegova žena Akulina Ivanovna balansirali su uloge predvodnika malograđanštine bez upadanja u nepotrebne trivijalizacije, donoseći apsurde vlastite nemoći i kontradikcija, istovremeno bivajući komični. Katarina Arbanas kao učiteljica Tatjana i Hana Kunić u ulozi Polje možda su i najbolje od svih u ansamblu izgradile karaktere temeljene na sukobu i nemoći, snalazeći se i potvrđujući između različitih slogova igre. Zanimljivu je kreaciju dao i Marinko Prga kao Perčihin, prodavač ptica pjevica, možda i najkarikaturalniji lik predloška, kojega Prga nije doveo do banalnosti - upravo suprotno, što pokazuje promišljanje i glumačku inventivnost. I ostatak je ansambla funkcionirao, a treba još izdvojiti Karla Mrkšu kao Nila te Barbaru Rocco u ulozi Jelene Nikolajevne Krivcove.

  Zaključno, varaždinski Malograđani donose dobro prepoznavanje ključnih momenata predloška i njegove univerzalnosti, kojoj nije potrebna doslovna aktualizacija. Unatoč trenucima korištenja sloga ogoljene introspekcije, koja nije najbolje funkcionirala jer proizlazi iz konteksta, nakon čijeg ostvarenja na sceni ovakva adaptacija dobiva potpuni smisao. U tom je smislu mogla biti dosljednija, no u svemu je ostvarila vrlo dobar zaključak sezone, osobito u kontrastu s nekim ranijim produkcijama na istoj sceni.
  
  
  
  Redateljica: Helena Petković
  Scenograf i kostimograf: Silvio Vujičić
  Skladatelj: Damir Šimunović
  Oblikovateljica rasvjete: Vesna Kolarec
  Inspicijent: Sanjin Rožić
  Šaptačica: Natalija Gligora Gagić
  Asistentica redateljice: Barbara Rocco
  
  Glume: Stojan Matavulj, , Ljiljana Bogojević, Jan Kerekeš, Katarina Arbanas, Karlo Mrkša, Marinko Prga, Hana Kunić, Barbara Rocco, Robert Plemić, Mirna Medaković Stepinac, Marija Krpan
  

  © Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 4. lipnja 2018.

Piše: