Deficit drama s jasnom krivicom

Feljton: Redatelji u ofenzivi ili svi ste vi ustaše i fašisti (1. dio)




  • Tekstovi s usputnim likovima ludog branitelja imali su druge teme ili su bili preopćeniti, izvan vremena i prostora. Zato nisu nikoga puno dirali. Postavljali su ih na važnim scenama, slali na festivale, imali su i medijski odjek, ali nisu bili jako uspješni kod publike. Iako je iz priče u kojoj su svi branitelji pokvareni i samo Hrvati ubijaju jasno da se tu ne radi samo o pojedinačnoj krivici nego i o krivici roda, te su drame odlično napisane i nisu izazivale proteste možda upravo zbog toga. Publika se nelagodno osjećala, ali je vještina dramskog pisma poruku koju ovdje ovako otvoreno analiziram zamotala u sklop različitih motivacija, situacija i zanimljivih replika, a predstava u niz uspješnih uloga. Uz to, ove četiri drame s tako izravnom hrvatskom krivicom na sceni zapravo su jedine u dramskom pismu među više od stotinu drama. Postoje, kako rekoh, usputni negativni braniteljski likovi, ali izravnih optužbi poput ovih četiriju drama jednostavno – nema.

    Zato su redatelji zaključili da im pisci ne pišu dovoljno drama o krivnji s jasnom optužbom pa su počeli raditi „autorske projekte” u kojima je hrvatska krivnja jedina tema i ona se izravno šalje sa scene. Kako sam već spomenula, redatelji u europskom kazalištu glavne struje vode glavnu riječ i osim što vole pisce koji im pišu dramske površine rade i spomenute „autorske projekte” u kojima prema redateljskoj ideji (a često i glumačkim osobnostima) replike nastaju u procesu predstave uz pomoć dramaturga koji ih oblikuje. Unatoč tim replikama, a ponekad i logičnoj priči, taj tekst ne smatra se dramskim tekstom nego podlogom predstave. U neku ruku to je jedinstveni uradak samo za tu predstavu i za tu upotrebu, pa se replike izgovorene na sceni nikad ne objavljuju kao samostalno djelo, a teško se mogu nabaviti jer ih redatelji ne vole davati nikome izvan ekipe. Za razliku od dramskih tekstova koji se mogu postavljati u različitim kazalištima i „prelaziti” u druge medije (radio, film...), ovi tekstovi-podloge autorskih projekta nikad nisu podloge nekog drugog autorskog projekta, dakle nisu dramski tekstovi.

    Borut Šeparović postavio je na scenu dvije predstave o ratu, odnosno o vojnicima u ratu. Prva je Generacija 91-95 ili sat hrvatske povijesti. Uzeo je roman Borisa Dežulovića J… sad hiljadu dinara (Jutarnji list, Zagreb, 2005.) u kojem jedan ljetni dan dvije grupice ratnika (pripadnici hrvatske i bošnjačke vojske) jednako preplašeni jedni druge drže u šahu. Na kraju poginu svi osim jednoga. Iako je povremeno vrlo duhovit, u stilu Šodan/Mitrović crnih komedija kako smo svi isti (to je 2005.!), roman je o besmislu rata kao takvog s krvavim završetkom. Predstava je zadržala duhovitost ratnih scena iz romana, ali je dodala dio koji je prezentiran kao dokumentarni, dakle istinit. Glumci su govorili svoje vrlo ozbiljne priče o konkretnim ljudima i situacijama pri čemu se prozivaju sve tri nacije (Hrvati, Srbi i Muslimani) za grijehe u ratu.



    U drugoj predstavi, Mauzer (ZKM, Zagreb, 2011.), pozabavio se samo hrvatskom krivicom. Kombinirao je tekstove Danila Kiša Grobnica za Borisa Davidoviča i Mauzer Heinera Müllera načelno govoreći o besmislu rata, pitanju slobode i identitetu. Kako kažu na službenim stranicama ZKM-a: Mauzer je predstava o konstrukciji i dekonstrukciji biografija revolucionara i njihovoj sudbini, te putovanje kroz posljednjih dvadeset godina hrvatske povijesti prilikom kojeg pokušavamo odgovoriti na mnoga nedokučiva i otvorena pitanja otvarajući možda Pandorinu kutiju. Tomislav Čadež zaključuje da je ta predstava o biografiji kao uzaludnoj rekonstrukciji života. Ali ako je nemoguće rekonstruirati pravi identitet Borisa Davidoviča, krivnju hrvatskog branitelja u toj je predstavi itekako moguće uspostaviti. Predstava vrlo konkretno govori o krivnji generala Gotovine i Hrvatske vojske za smrt ubijenih civila nakon Oluje. Glumci čitaju imena pobijenih srpskih civila u Oluji, ribajući četkom veliku hrvatsku zastavu raširenu na podu, i iznose biografiju generala Ante Gotovine koji je u toj bitki imao važnu ulogu.

    U toj su kategoriji najviše odjeka u javnosti izazivali autorski redateljski projekti Olivera Frljića koji su krenuli krajem prvog desetljeća novog milenija. Prva predstava kojom je Oliver Frljić u Hrvatskoj postigao snažan odjek javnosti bile su Euripidove Bakhe (Splitsko ljeto, 2009.) gdje je prozvao Hrvatsku za odnos prema srpskim zatvorenicima u splitskom zatvoru u Lori. Na druge teme (poput vjere, obitelji) koje je radio u kazalištima širom bivše Jugoslavije nije se tako burno reagiralo pa se opet vratio temi nacionalne krivice jer je to posvuda izazivalo najviše odjeka.

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 4. lipnja 2018.

     

Piše:

Sanja
Nikčević