Osmišljena i efektna aktualizacija
Beo art, Beograd (gostovanje u Teatru Exit): Miroslav Krleža, U agoniji, red. Ana Đorđević
-
Adaptacija i režija Ane Đorđević u intrigantnoj izvedbi U agoniji istakle su u prvi plan ono što u kompleksnom Krležinom komadu ponajviše komunicira sa suvremenošću. Iz složenog ispreplitanja socijalne kritike novog građanskog društva koje nastaje na ruševinama jednog velikog carstva i propasti njegovog plemstva s kriminalističkom istragom i melodramom, redateljica je u prvi plan izvukla korupciju vlasti i policije te položaj žene. Zato predstava počinje drugim činom – nakon samoubojstva nekadašnjeg visokog austrougarskog časnika baruna Lenbacha, a sada pijanca i kartaša koji maltretira svoju suprugu barunicu Lauru Lenbach, ženu koja danonoćno radi u svom krojačkom salonu da bi osigurala njihovu egzistenciju.Ana Đorđević smanjila je broj lica i bitno skratila tekst, svevši ga prvenstveno na verbalni sukob barunice i njenog nevjernog i lažljivog pouzdanika i ljubavnika - advokata doktora Ivana Križovca, ali je uspjela zadržati duh Krležinog izvornika i pokazati kako njegov tekst može ukazivati i na neke od važnih problema današnjice. Odnos prema Krleži i pretpostavljeni, pomalo ironični odnos autora prema osuvremenjivanju njegovog komada postaje i vidljiv sastavni dio predstave kojeg interpretatorski utjelovljuje veliki (i u nas popularni) srpski glumac Branko Cvejić kao svojevrstan komentator, najavljujući predstavu početnim izlaskom na scenu koju je scenografkinja Adrijana Pajić uobličila s nekoliko najnužnijih komada namještaja. Zatim sjeda u kut i povremeno tijekom predstave na sugestivan način izgovara Krležine didaskalije - od onih o tome što se sve nalazi u bogatom salonu Lenbachovih preko naznaka o dijelovima fabule koji nisu prikazani na sceni do razmatranja psihičkih stanja junaka, pri čemu Cvejić (približavajući se postupno položaju tvorca komada tj. Krleže) vrlo nijansirano prikazuje odnos prema novom prikazu Križovca i Laure - u rasponu od razumijevanja do laganog podsmijeha žrtvama okolnosti kojih im potpunost značenja izmiče.
Dvoje protagonista vrlo upečatljivo tumače Marija Vicković i Radovan Vujović, koji su u suradnji s lektoricom Dijanom Diklić vrlo dobro usvojili Krležinu inačicu zagrebačkog govora (osim njemačkih rečenica, što je i jedini nedostatak, ali ne previše važan, jer je adaptacija na svu sreću gotovo sve te dijelove teksta izbacila). U svim ostalim elementima, sjajno su gradirali svoje uloge - od početnog govorenja bez dubljeg značenja, koje prikriva nelagodu svojom pozicijom u odnosu koji od ljubavi vrlo brzo klizi prema bespoštednom obračunu. Radovan Vujović započinje razgovor dugim monologom u kojem površno miješa kvazifilozofske i pravničke asocijacije o samoubojstvu - kako Lenbachovom tako i općenito, da bi izbjegao bilo kakvu raspravu o prirodi i budućnosti svog odnosa s Laurom. U tumačenju Marije Vicković, Laura u početku ne nalazi niti prave riječi ni način kako doći do razgovora i odgovora na pitanja koja je u vezi s tim muče, počevši od onog da li joj se Križovec cijelu noć nakon Lenbachovog samoubojstva nije javio na telefon zato jer je bio s drugom ženom. Na to joj potvrdno odgovara tek u trenutku kada mu se čini da ju je svojim tiradama umorio i opčinio do te mjere da neće imati snage za velike scene. No, tu Laura konačno ipak s mnogo strasti kreće u obračun kojeg Križovec i dalje nastoji izbjeći fraziranjem kako bi postigao cilj – civilizirani raskid veze.
Marija Vicković tada briljira, posebno u trenucima u kojima ne govori nego sluša, uspijevajući kombinacijom podnošenja pritiska i potisnutog ali snažnog i strastvenog nastojanja da se odupre dojmljivo prenijeti bezizlaznost situacije u kojoj se nalazi – kao barunica treba se civilizirano ponašati, što znači patiti u tišini i ne pokazati svoju muku nikome. Upravo glumačka interpretacija daje jasan razlog zašto Laura kao jedini mogući način osvete izabire lažno priznanje da je ubila supruga, jer će jedino time uspjeti razbiti Križovčeve opsjene i srušiti nezasluženi renome koji je izgradio pretvaranjem. Zato Križovec kao njezin odvjetnik odmah nastoji anulirati tu njezinu izjavu inspektoru (kojeg ulogu preuzima Branko Cvejić, s lakoćom prelazeći iz komentatorske u glumačku ulogu).
No, inspektor se drži slova zakona, pa niti Križovčevo potpuno razotkrivanje skrivanih, ponekad i sramotnih osjećaja i nemoralnih postupaka - koje Radovanu Vujoviću omogućuje pravu glumačku ekshibiciju, ne pomaže njegovom liku, sve dok ugledni odvjetnik - koji bi uskoro trebao postati ministrom, ne ponudi nepotkupljivom inspektoru mjesto svog budućeg šefa kabineta. Pokvarenost i korupcija političara i policije pokazuju kako se današnji demokratski sustav malo razlikuje od primitivnog kapitalizma prije gotovo stotinjak godina, o kojem je pisao Krleža.Ipak, svršetak predstave potpuno je drugačiji od Krležinog. Laura je možda i ovdje poražena, ali neće se predati kao kod Krleže i počiniti samoubojstvo nego će s dva hica ubiti Križovca. Zbog toga će na ovim prostorima, gdje mnogi još uvijek toleriraju nasilje nad ženama (pa i umorstva), ova izvedba U agoniji nerijetko biti označena kao feministička. Međutim, Ana Đorđević i izvanredni glumci ostvarili su veliku predstavu iznimno originalnog redateljskog prosedea koja je sačuvala duh Krležine drame, ali se nije pomirila s porazom ljudskosti nego je ostavila i mogućnost otpora.
Redateljica: Ana Đorđević
Kostimografkinja: Adrijana Pajić
Scenografkinja: Mia David
Glume: Branko Cvejić, Marija Vicković, Radovan Vujović
©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 14. svibnja 2018.
Piše:

Kurelec