Pitanje relevantne ratne drame

Feljton: Izgovor za ne-igranje nakon rata ili nemamo mi ratnih drama



  • Zaziranje kazališta od ratne teme nastavilo se i nakon rata. Uporno se tvrdilo da u hrvatskoj drami nema onoga što Goran Rem u prozi zove ratno pismo ili pismo iz rata. Unatoč tomu što su za vrijeme rata napisane 32 drame, a do kraja devedesetih šezdesetak drama, što su igrane ili na radiju ili u kazalištima, objavljivane po časopisima, u knjigama, a neke su čak dobile nagrade (vidi popis na kraju knjige). Radio je izgubio onu snagu kao u osamdesetima, kazališta u kojima su tijekom rata igrali tekstovi bila su privatna, rubna (malo novca i nikakav medijski odjek, smještena izvan Zagreba ili na rubu Zagreba) ili ratna (pa su na njih gledali kao na iznimke), a ni časopisi više ne utječu na kulturnu javnost kao nekad. Od devedesetih, a osobito u dvijetisućitima, suzio se prostor kulturne vidljivosti, a sliku svijeta (pa tako i važnog kazališta) stvaraju dva medija: dnevne novine i televizija koji su pratili samo kazališta glavne struje. Sve drugo izgledalo je, a izgleda i danas, kao da ne postoji.

    Teza da nema hrvatske ratne drame bila je u tim medijima iznimno snažna sve do kraja devedesetih, a nastavila je živjeti i u dvijetisućitima. Dubravka Vrgoč tekst o Cigli Filipa Šovagovića započet će rečenicom: Jedna od rijetkih hrvatskih drama što je progovorila o našoj ratnoj stvarnosti. Ona to, potpuno uvjerena u istinitost tvrdnje, piše 2001. kada već postoji šezdesetak nagrađenih/objavljenih/napisanih drama, od kojih je ona, kao novinarka i kritičarka Vjesnika, brojne gledala – a svakako je za njih čula!

    Dubravko Mihanović u knjižici predstave Sinovi umiru prvi Mate Matišića 2005. govori da se naše dramsko pismo a i kazalište tom temom nerado bavilo pa citira Jasena Boku kao potvrdu te teze: Rat i njegove posljedice obilježile su desetljeće ali su bili vrlo rijetki kao motivi na hrvatskim scenama. Hrvatska drama četo je govorila o svojoj suvremenosti ali o ratu – gotovo nikad. 

    Ako bi netko pokušao to opovrgnuti, dolazila je nesmiljena druga teza: da nema kvalitetne ratne drame. Pilić doslovno piše za umjetnost općenito: I dok je partizanska epopeja u Drugom svjetskom ratu kvalitetno i iscrpno obrađena i u književnosti i na filmu, umjetnička produkcija o Domovinskom ratu neusporedivo je siromašnija: ozbiljne ratne romane i filmove (podc. S. N.) možemo nabrojiti na prste.

    Iste će godine Jasen Boko to ustvrditi za dramu: I dok je hrvatskim kazalištima trebalo desetak godina da se počnu pojavljivati prve relevantne (podc. S. N.) drame o traumama koje je ostavio Domovinski rat, američka dramaturgija neprestano proizvodi drame o povratnicima iz iračke ratne pustolovine. To je netočno i za hrvatsku (što dokazuje ova knjiga) i za američku dramu (o čemu sam pisala na drugom mjestu).

    Damir Pilić dramatično će se 2008. zapitati: „Zašto je umjetnička produkcija o Domovinskom ratu siromašnija nego partizanska?” i spomenuti kao postojeće samo DVIJE drame (Ciglu Filipa Šovagovića iz 1998. i Zaštićenu zonu Damira Šodana iz 2002.) iako tada postoji više od sedamdeset drama!

    Jasen Boko od teze ne odustaje ali sad nakon tvrdnje da nema „relevantne ratne drame u dramskom pismu” prelazi na tezu da „tu važnu temu kazališta uopće ne igraju”. Razgovarajući s mladim dramatičarom Ivorom Martinićem, Jasen Boko postavlja ovakvo pitanje: U drami „Ovdje piše naslov drame o Anti”, koja je s mnogo uspjeha igrana u Gradskom kazalištu mladih u režiji Ivice Šimića, bavili ste se ozbiljnim problemom ratne traume kod djeteta, koji je u nas, kao i cijela ratna tematika, vrlo rijetka pojava na sceni. (podc. S. N.) Zašto se domaća kazališta nedovoljno bave aktualnim temama? Kao što pokazuje ova knjiga, netočno je da tu temu kazališta uopće ne igraju ali njegovo pitanje dokazuje dvije stvari – da je i dalje živa teza o nepostojanju ratne drame, ali i da je dalje živ zahtjev za njom – nužnost njezina postavljanja na scenu jer je upravo ona „aktualna tema” 2010.

    Pa ne čudi da teza živi u medijima do danas i u mlađih kolega: Usred Domovinskog rata, dok se izvedbena umjetnost diskretno povukla pred golim preživljavanjem, (podc. S. N.) cijenjeni hrvatski glumac Zvonimir Zoričić glumački poziv nakratko je nadopunio onim s druge strane dasaka – spisateljskim. U njegovu nevelikom, no kvalitetnom opusu ističe se „ratno-antiratna” komedija Tatarski biftek, napisana i praizvedena 1994. iako se iz prvog dijela knjige vidi koliko su zapravo kazališta bila aktivna čak i u ratnim zonama.

    Najgore je da se ta lažna tvrdnja o nepostojanju ratne drame prebacila iz medija i u teoriju te nadjačala znanje teoretičara koji bi prema definiciji trebali temeljito istraživati svoj predmet. Kada je Darko Lukić pisao svoj prvi tekst o ratnoj drami 1997. (i prvi teorijski tekst o toj temi u nas), analizu je napravio na, kako sam kaže, tridesetak drama, što je točan broj jer je uzeo u obzir samo drame ratne tematike izvedene u kazalištu. Kada je 2005. završio doktorat na temu američke i hrvatske ratne, drame za analizu je s hrvatske strane uzeo samo četrnaest ratnih drama i još nekoliko onih koje se uopće ne bave ratom (!) iako je do tada odigrano, objavljeno ili nagrađeno njih više od osamdeset! I sama sam u proučavanju ratne teme promijenila neke stavove jer mi je širi uvid u građu dao nove vizure. Lukić daljnjim proučavanjem nije proširio nego suzio popis očito pod pritiskom medijski snažnih teza i trendova. A kako vrijeme ide dalje, sve mu je manje drama na popisu pa 2007. kaže: Jedna od vrlo rijetkih hrvatskih tekstova s temom Domovinskog rata koji (...) možemo istovremeno svrstati u korpus urbane dramaturgije je Posljednja karika (1994.) Lade Kaštelan. Drama kojoj je rat vrlo usputan ponajmanje je rijetka, a još je manje rijetko urbana drama jer je većina ratne dramaturgije s popisa na kraju knjige zapravo – urbana. Ali teza je jaka i djeluje unatoč tomu što i Darko Lukić zna za mnoge od drama navedenih u popisu.

    Teza je šira od naših granica. Na Zagrebačkim književnim razgovorima njemački je profesor, ugledni slavist, Reiner Grubel rekao, a kasnije to i objavio: Tematiziranje rata u književnom mediju drame se danas čini puno težim nego u poeziji ili prozi. Štoviše danas se čini nemoguće uprizoriti rat na sceni. Nekada je to bilo drugačije, kada je rat na pozornici bio posve uobičajena pojava (kao što drame Sofokla, Shakespearea i Schillera pokazuju). Svoju tezu u tekstu dokazuje analizom postdramskih drama pri čemu je od hrvatskih uzeo samo Ivanu Sajko. Budući da je to alegorijska drama o ratu slabe komunikacije s čitateljem/gledateljem, ne čudi da „ne može prenijeti sliku rata”.

    Mene je upravo to nametanje teze o nepostojanju ratne drame potaknulo na ozbiljno istraživanje koje je rezultiralo popisom na kraju ove knjige, trima antologijama, brojnim teorijskim tekstovima objavljenim po časopisima i tjednicima i, na kraju, dvjema zaokruženim teorijskim knjigama o ratu.

    Istovremeno s tezom da rnemamo ratnih drama, išla je teza o budnicama i davorijama u kazalištu i tzv. nacionalisitčkom kiču. Davor Špišić piše 1998. O vrmenu rata i prvoj premijerei u razorenom kazalištu u Osijeku: Umjesto budničarenja, dok je cijela zemlja tulila „moje domovine” i slične sklepane kičeraje, Ivković je za prvu ratnu premijeru izabrao Beckettove „Korake”! Usuprot svenacionalnoj patetici, odlučio se za dešperaterstvo i sliku umornih bića podkresanih iluzija.  

    Iako sam dokazala da te „patetike” i nacionalnih budnica u kazalištu nikad nije bilo, optužba i strah da je svako izražavanje nacionalnog osjećaja nacionalistički kič ostali su do danas, stoga se i Špišić ponosi dešperatstvom predstave i ujedno ispričava za samo umogućnost nekog nacionalnog kičeraja.    

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 30. travnja 2018.

Piše:

Sanja
Nikčević