Predvidljivo i monotono

Kamerni teatar 55; gostovanje u GDK Gavella, Boris Lalić Mirna Bosna, red. Saša Peševski

• 
  
  Koristeći dio česte fraze u naslovu - Mirna Bosna, predstava koju je Saša Peševski postavio u sarajevskom Kamernom teatru 55 prema tekstu Borisa Lalića, najavljuje svoju aktualnost, tematsko određenje prema društvenim prilikama (i onim političkim, koje su s njima, najčešće nažalost, neodvojivo povezane). Dakle aktualnom trenutku, kako se to često naziva, i snalaženju ljudi u njemu. I upravo tako Mirna Bosna, izvedena na gostovanju u zagrebačkom GDK Gavella 9. travnja, vrlo je aktualna i aktualizirana predstava. Četiri člana dvije obitelji, sestre i braća, u nedostatku mogućnosti i prilika bilo koje vrste samoaktualizacije (prvenstveno kroz nalaženje što stalnijeg i barem minimalno dobro plaćenog posla), uzrokovane društvenim problemima na koje ne mogu utjecati, prisiljeni su na snalaženje. Kako bi preživjeli, osigurali egzistenciju, istovremeno dajući svom životu dozu intrigantnosti i uzbuđenja. To čine uključivanjem u posao trgovine drogom, marihuanom, koju nabavljaju od većih igrača i preprodaju na sarajevskom ilegalnom tržištu. Ovakav zaplet očito pokazuje značajke tragikomičnog i to u obliku koji elemente pronalazi u društvenoj stvarnosti, uvijek dovoljno pogodnoj za iznalaženje novih nelogičnosti, bizarnosti i ljudske dovitljivosti kao odgovora na njih, a iz čega se generira neprekidan slijed tragikomičnog.
  
  Mirna Bosna, u tome slijedeći niz drugih teatarskih ostvarenja, posebice onih smještenih u kontekst disfunkcionalnih vremena i društvenih uređenja, prepoznaje prostor za oblikovanje kazališta, u kojem se tragikomično u stvarnosti može suočiti s tom istom stvarnošću, ostvarujući stalno prisutnu kazališnu težnju za zrcaljenjem. I usto, kao nastavak tog procesa, zabaviti publiku koja će u tragikomičnom istovremeno prepoznati odrednice svoga stanja i društvenog trenutka, ali i pronaći odmak od njega; mjesto gdje se tom društvu može narugati, ujedno ga suptilno analizirajući. No, za tako nešto potrebno je mnogo studioznije pristupanje kazališnom iskustvu nego što je predstava uspjela ostvariti.

  
  
  Aktualnost i potencijalna aktualizacija teme u Mirnoj Bosni iscrpljuju se relativno brzo. Naime, okvir je postavljen, jasno je u kakvim se okolnostima - ponajviše ne svojom krivnjom, nalaze likovi i na koji način - ma kako bizaran, iz tih okolnosti, barem za neko vrijeme, izlaze. I na tome uglavnom kvalitetna tragikomedija, ona koja bi zabavljala i činila publiku zabrinutom, staje. U daljnjem tijeku scenskih zbivanja potencira se bizarnost, postupci likova postaju sve više u službi izazivanja trenutnog komičnog efekta kroz izazivanje bizarnih situacija i njihovo komično razrješenje, što nakon nekog vremena dovodi do stvaranja humora na afirmaciji određenih stereotipa, posebice onih o balkanskom i uopće tranzicijskom nouveau riche, na kojima se temelji humor situacije kao dominantan izraz na sceni. Rezultat su, barem u trenutku, zabavni prizori, no iz kojih ne proizlazi mnogo više od trenutnog smijeha, čime predstava poprima i određene mehanizme djelovanja popularnih ali ne i osobito vrijednih inkarnacija sitcoma, kakve su često nastajale i nastaju u sličnom slogu i ostvarivale visoku popularnost, što je ujedno i krajnost njihove recepcije. Za razliku od kvalitetnih (tragi)komedija, pa i onih s obilježjima sitcoma, a što je svakako s obzirom na postavke tematskog okvira Mirna Bosna mogla biti, autori produkcije odlučili su se za pristup koji, zaustavljajući se na komediji situacije i trenutačnom izazivanju efekta zabavljenosti kod publike, propušta konkretnu scensku afirmaciju tih mogućnosti. Zbog toga predstava nakon nekog vremena, unatoč stalnom nizanju zabavnih prizora i replika utemeljenih uvelike na eksploatiranju bizarnosti koje ovakav razvoj scenskih događaja generira, zapravo postaje predvidljiva.
  
  Doprinos predvidljivosti i svojevrsnoj maniri daje i način izmjene prizora, koji je najčešće sveden na monotone promjene odnosno isključivanje rasvjete između prizora, te rudimentarna scena sama po sebi ne bi bila problem, no njezina je funkcionalnost tek donekle naznačena a likovnost gotovo u potpunosti izostaje. Moguće je da ovakva koncepcija mnogo efektnije i bolje funkcionira na sceni sarajevskog Kamernog teatra za koju je mišljena, a čije su proporcije i dispozicija ipak različite od one Gavelline, no na zagrebačkom je gostovanju funkcioniralo na ne odveć uspješan način.

  Četvero glumaca (Feđa Štukan, Gordana Boban, Vanesa Glođo i Davor Golubović) imaju mogućnost izgradnje likova, makar i kao onih kojima je prvenstvena uloga biti zabavnima i nasmijati publiku. U tome uspijevaju, iako je njihovo ograničenje jednako onom predstave koju igraju, a to je zaustavljanje na postizanju trenutnog komičnog efekta. Najviše konzistentnosti u izgradnji lika, ali i njegovu odmicanju od komike situacije, pokazao je Davor Golubović igrajući Bokija Aleksića, dosljedno se glumački noseći s invaliditetom lika, ali i poticajima koji ga oblikuju, a znatno su složenije od velikog dijela ostatka predstave. Time je ujedno ostvario i intrigantnu kreaciju koja pokazuje kako u cjelini predstave ima mogućnosti za mnogo više nego što je zaista ponudila. U nekim se prizorima i zajednički ostvaruje dinamika koja bi potencijalno mogla ponuditi studiozniju tragikomediju, posebice u odnosima između suprotstavljenih gledišta na moralnost posla kojim se bave i odnos prema Bokiju, no te se naznake ne iskorištavaju u potpunosti.

  
  
  Mirna Bosna potencirala je tragikomičnost društva u kojem sudjeluju likovi na sceni, ali i oni izvan scene. U tom smislu, vrlo je aktualna i aktualizirajuća i podcrtava te kazališno oblikuje tragikomičnost kao pojavu koja se svakodnevno društveno perpetuira. Ipak, u tom je oblikovanju zastala, zaustavljajući se uvelike na humoru situacije i težeći zabavi publike u trenutku, umjesto složenijim aktualizacijama koje je imala potencijala ostvariti.

  Režija: Saša Peševski
  Dramaturg: Vedran Fajković
  Kostim/Scena: Adisa Vatreš – Selimović
  Muzika: po izboru reditelja
  Inspicijent: Senad Bešić
  Producent: Emir Hadžihafizbegović
  Marketing: Vesna Kenjić
  
  Glume: Rizo Solić, Aleksa Aleksić, Šapka Solić, Boki Aleksić
  
  © Leon Žganec Brajša , KAZALIŠTE.hr, 16. travnja 2018.

Piše: