Kafkijanstvo sa elementima apsurda

Satiričko kazalište Kerempuh; Nikolaj Erdman Samoubojica, red. Vito Taufer

• 
  
  Autor Samoubojice (1928) Nikolaj Robertovič Erdman (1902–1970) vjerojatno je jedini autor koji se uz redatelje, glumce i ostale tvorce predstava može ubrojiti u najznačajnije kreatore jedne od najvrjednijih, a i najoriginalnijih europskih kazališnih tendencija prošlog stoljeća – avangardnog sovjetskog teatra. Taj dobrovoljac Crvene armije i avangardni pjesnik napisao je tek Doznaku (Mandat, 1924) koja je praizvedena u režiji Mejerholjda i Samoubojicu kojeg je režirao Stanislavski. Predstava je zabranjena prije premijere. Paradoksalno je pritom da je Erdman očito namjeravao kritiku malograđanštine koja ometa revoluciju, ali su ga Staljin i njegovi cenzori (kao što to često i danas biva kod neznalica koji se brinu za ideološku ispravnost) ocijenili kao napad na revolucionarne tekovine. Zato se Samoubojica tumači kao antistaljinistički komad od praizvedbe u Göteborgu 1969., a i vrlo rane izvedbe u Gavelli već 1971. u režiji Božidara Violića (i u njegovom prijevodu koji se koristi i u ovoj novoj Kerempuhovoj predstavi) preko prve izvedbe (koju autor nije doživio) u Sovjetskom savezu osamdesetih pa sve do novijih izvedbi, od kojih smo na Danima satire mogli vidjeti dva zanimljiva gostovanja – 2008. sarajevskog Narodnog pozorišta u režiji Eduarda Milera i 2017. pod imenom Život je lijep u režiji Aleksandra Morfova kojim je skopski Makedonski naroden teatar osvojio nagradu za najbolju predstavu. U tima, a i u većini drugih inscenacija, Erdmanov se tekst čita kao žestok obračun s autoritarnom (ne samo komunističkom) vlašću, a vlastiti put unutar takve interpretacije Samoubojice pronalazi i redatelj Vito Taufer u suradnji s autoricom adaptacije i dramaturginjom Dorom Delbianco.

  Radnja je prebačena u današnju Hrvatsku, pa su zato promijenjena i imena lica, ali je tekst mijenjan samo kad je to bilo nužno zbog aktualizacije i satiričkih žaoka na mane današnjeg nam društva. No, dijalozi koji određuju odnose među licima uglavnom su ostali isti, ali im je značenje često bitno drugačije zbog promijenjenog konteksta. Mada se ne čini da su ti zahvati radikalni, oni su zapravo potpuno promijenili strukturu komada. Naime, Erdman se oslanjao na bogatu tradiciju ruskih prethodnika, prvenstveno Gogolja i Suhovo-Kobylina, koji su stvarali komedije s mnogo razrađenih lica koje se tek postupno prepoznavalo kao pripadnike nekih tipičnih mana društva, što je onda cjelini davalo i dozu satiričnosti.
  
  Erdman je tome dodao i poneku naznaku (vjerojatno nesvjesnog) kafkijanstva i niz elemenata apsurda, ostvarivši originalnu komediju koja pršti komičnim situacijama, prepoznatljivima u doba njenog nastanka. Zato je značajan dio radnje smješten u za tadašnji Sovjetski savez tipičan veliki stan u kojem zajednički živi više obitelji. Tu autor sjajno portretira ne samo protagoniste nego i sve sustanare koji predstavljaju živu sliku šireg društva, koje je i pored promjene sustava zadržalo stare malograđanske navike. Takav je životno uvjerljiv i tek ponešto karikiran malograđanin i sam protagonist koji nije sklon radu, ali se u skladu s tradicionalnim patrijarhalnim moralom osjeća glavom obitelji, pa mu je zbog toga ipak donekle neugodno što je nezaposlen i što ga izdržava žena (kojoj sekundira njezina majka). Ipak, još više ga smeta što ne uspijeva potpuno zadovoljiti veliki apetit te je stalno napola gladan. Zbog toga izjavljuje da će se ubiti. Obitelj i susjedi mu nastoje pomoći, ali nakon što se pojavljuje prvi a ubrzo potom i mnogi drugi uljezi koji traže od njega da umre za neki viši cilj (kojim će svaki predlagač zasebno profitirati), postupno to svi prihvaćaju, a uz koristoljublje takva apsurdna smrt i protagonistu daje dojam da je važna osoba. Pritom se svi vesele i terevenki kojom će proslaviti taj oproštaj kojim smrt postaje važnija od života.

  
  
  Tauferova osuvremenjena verzija ne teži prema takvoj komediji u kojoj se na velikom prostoru gotovo istodobno zbiva više paralelnih radnji, kulminirajući nizom komičnih situacija u ludom ritmu, jer teško je aktualiziranom i lokaliziranom tekstu naći u našem današnjem društvu veliki prostor zbivanja koji bi odgovarao zajedničkom stanu. Vjerojatno je i to jedan od razloga zašto se redatelj odlučio za satiru. Njoj je Erdmanov tekst tek predložak kojeg bitni elementi fabule postaju dramaturška okosnica,objedinjujući niz satiričkih situacija u čvrstu cjelinu predstave. Zato se bračna svađa koja protagonista dovodi do izjave da će se ubiti, te nastojanja supruge, punice i susjeda da ga oslobode suicidalnih težnji, odvijaju vrlo brzo u tamnom prostoru malog stana gdje zbog neplaćenih računa nema struje. Taj je početak iznimno efektan zbog brzog nizanja komičnih i apsurdnih situacija, a i komičarskih bravura, posebice Borka Perića koji kao protagonist Nikola Petričević začudnom i vrlo nijansiranom kombinacijom naivnosti i lakomosti postiže iznimne komičarske efekte, noseći njima sjajno čitavu predstavu.
  
  U uvodnom prizoru dostojni su mu partneri Csilla Barath Bastaić, koja tumači ženu mu Mašu u rasponu od nesnošljivosti do brige za supruga, Elizabeta Kukić koja kao punica vješto prelazi iz antipatije prema zetu u pokoravanje potrebi za muškarcem u kući, a i susjed Aco Vedrana Mlikote kao muškarčina koji neposredno nakon smrti supruge već ljubuje sa susjedom Margitom (zapažena epizoda Anite Matić Delić). Uz neodoljivu komičnost, uvodni prizori i jedini su dio predstave u kojem Vito Taufer na erdmanovski način jasno portretira lica koja posredno ukazuju na ograničenost i primitivizam malograđanske sredine. Taj element teksta ipak redatelja ne zanima previše, pa će u nastavku uglavnom tek Perićev Nikola zadržati tragikomičnu ljudskost kojom će mu žena i punica potpunije sekundirati tek u groteskno tragičnom finalu, dok će Vedran Mlikota uvjerljivo pretvoriti svog Acu u tipičnog našeg primitivnog biznismena koji se pretvara u agenta, prodajući korištenje Nikoline smrti u propagandne svrhe (a sav novac zadržava sebi).

  Najezda tipskih predstavnika pojedinih društvenih deformacija počela je vrlo rano s pojavom intelektualca (izvanredna karikatura Luke Petrušića) koji uvjerava Nikolu da takvo herojsko samoubojstvo mora imati i viši smisao, ostvariv prekidanjem tradicionalne „hrvatske šutnje“ porukom vlastima da treba poboljšati položaj intelektualaca. Nižu se zatim u brzom ritmu najrazličitija lica sa željom da Nikolina smrt pomogne afirmaciji njihovih ideja i stavova. Među njima posebno efektne tipove ostvaruju Hrvoje Kečkeš kao licemjerni svećenik politikant, Matija Šakoronja kao kombinacija agresivnog domoljuba i skinheada, Ornela Vištica kao estradna zvijezda koja želi da Nikola izjavi kao se ubio jer mu ona nije uzvratila ljubav i Filip Detelić kao mesar koji želi bolje uvjete za trgovce i poduzetnike, a za njima ne zaostaju niti ostali članovi ansambla (Mirela Videk, Josip Brakus, Karlo Mlinar,Filip Sertić). Posebno mjesto zauzima dojmljiva grotesknost Linde Begonje u ulozi prepotentne i zlobne novinarke koja prati cijeli događaj iz pozicije onoga koji će bez obzira na to što se zapravo događa stvoriti sliku koju će zaglupljeni čitatelji doživjeti kao jedinu istinu.

  
  
  Ono što je posebna vrijednost predstave upravo je zajednička igra cijelog vrlo dobrog  ansambla uz interpretaciju koja pokazuje uvjerenost u ono što se na satirički način izriče, osnaženu i načinom izvođenja glazbe Mate Matišića (koji je za nju napisao i tekstove). Songovi su iznimno obogatili satiričnost predstave, a njegova (prvenstveno tekstovna) verzija pjesme Johna Kendera i Freda Webba Tommorow Belongs to Me, koja u filmu Boba Fossea Kabaret (1972) simbolički prikazuje uspon nacizma, vrhunac je provokativnosti Kerempuhovog Samoubojice. Ona je i konačni dokaz osmišljenosti ove satiričke aktualizacije Erdmanovog komada u mračnom, ali vrlo dojmljivom scenskom okviru (scenografija Vita Taufera također, oblikovanje svjetla Miljenka Bengeza i kostimi Manuele Paladin Šabanović) u kojem je redateljska dosljednost i preciznost ostvarila vrhunsku satiričnu predstavu.
  
  Redatelj i senograf: Vito Taufer
  Autorica adaptacije i dramaturginja: Dora Delbianco
  Autor glazbe i tekstova pjesama: Mate Matišić
  Kostimografkinja: Manuela Paladin Šabanović
  Oblikovatlej svjetla: Miljenko Bengez
  Pomoćnik redatelja: Tim Hrvaćanin
  Pomoćnica kostimografkinje: Ivana Butković

  Glume: Borko Perić, Csilla Barath Bastaić, Elizabeta Kukić, Vedran Mlikota, Anita Matić Delić, Luka Petrušić, Matija Šakoronja, Filip Detelić, Linda Begonja, Hrvoje Kečkeš, Ornela Vištica, Mirela Videk, Josip Brakus, Karlo Mlinar, Filip Sertić

   ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 16. travnja 2018. 

Piše: