Uspjele glumačke minijature
Teatar Exit, Jim Cartwright Dvoje, red. Matko Raguž
-
Studio Exit, druga scena tog zagrebačkog kazališta, u intimnom dvorišnom prostoru u Gundulićevoj ulici, otvorena je premijernom izvedbom predstave Dvoje u režiji Matka Raguža, a prema tekstu Jima Cartwrighta. Okvir drame - prostorni i vremenski, naoko je vrlo jednostavan. Bračni par, dvoje sredovječnih ljudi, vode pub - mjesto koje je u svakoj socijalnoj sredini, pa tako i u njihovoj, pod uvjetom relativne popularnosti i umjerenih cijena kvalitetnog (alkoholnog) pića, važna lokacija društvenog života zajednice. Sve ove pretpostavke savršeno ispunjava njihov pub u kojem se, prema očekivanjima, okuplja galerija likova različitih profila i životnih priča. Upravo u i oko tih priča, njihovih nositelja (dakle, likova) i najrazličitijih spletova okolnosti i događaja koji su doveli do njih, kreće se Dvoje - ne samo dvoje vlasnika puba nego i dvoje glumaca (Bojana Gregorić-Vejzović i Dražen Čuček) koji, sami na sceni, izlaze iz svojih likova kako bi se u idućem trenutku našli u nekom drugačijem i donijeli na scenu njegovu priču.
Teatar je to koji polazi od glumca i na njega se oslanja, omogućujući mu kreacije brojnih likova i kretanje između njih. Istovremeno, zahtijeva od glumca veliku i trenutnu sposobnost transformacije i mijene habitusa, glumačke kreativnosti koja ostaje gotovo jedino izražajno sredstvo prisutno na sceni. Ostvarivanje dramskog povjereno je isključivo interakciji odnosno sposobnosti glumačke interpretacije i oblikovanja lika te omogućavanju interakcije stvorenog u glumačkoj kreaciji s publikom. U tom smislu, Dvoje se može sasvim opravdano i potpuno smatrati glumačkim kazalištem, onim koje se u stvaranju posvećuje glumcu, ali i od glumca očekuje preuzimanje uloge i stvaratelja i izražavatelja, koji se ne može sakriti iza bilo koje redateljske, scenografske i ine intervencije ili postavke. Ovom se produkcijom, dakle, nastavlja i afirmira posvećenost Teatra Exit takvom kazalištu koje rad s glumcem i rad glumca pretpostavlja složenim značenjskim konceptima, brojim intervencijama u mišljenju o kazalištu i scenskim događajima kao prostoru artikulacije, često grandiozno zamišljenima, a manje sretno i spretno realiziranim autorskim zamislima.Različiti likovi, manje ili više redoviti posjetitelji gostionice, tvore sadržajni panoptikum, svojevrsnu socijalnu galeriju od koje se sastoji Dvoje. Od staraca preko ljubomornog nasilnika i njegove djevojke do dječaka koji se izgubio roditeljima, u pub navraćaju svojevoljno ili prisilno najrazličitije osobnosti, tražeći mjesto gdje će moći doći do trenutka pozornosti, otrgnutog od samoće ili problema koje, u drugim okolnostima, nemaju kome izreći. Njihovi slušatelji i gledatelji, osobe kojima će se povjeriti ali i koje će im omogućiti pripovijedanje, uživljavanje u njihovu priču, vlasnici su puba, no mnogo više, to je publika. Svakom od dvoje glumaca povjereno je sedam takvih kreacija, uvelike minijatura, čija je oblikovanost, izvedbena zahtjevnost i potreba korištenja tipova i oblika glume različita. To je, pokazalo se u ovoj Exitovoj produkciji, dovelo do rezultata koji variraju od vrlo uspjelih glumačkih minijatura do manje uspješnih kreacija u kojima je dominantan položaj u izrazu zauzela karikatura, ponekad i stereotip, ponajviše zbog različitih mogućnosti koje pojedini likovi pružaju.
Bojana Gregorić-Vejzović i Dražen Čuček nesporno na sceni pokazuju glumačku kreativnost i kvalitetu, posebice u transformacijama u likovima, koje se ne zaustavljaju tek na promjeni elemenata kostima, načina kretanja scenskim prostorom ili impostacije glasa, nego nadilaze te izvanjske znakove i uspijevaju prijeći u oblikovanje likova najrazličitijih socijalnih profila i karaktera. Ipak, ti su likovi različito uspjeli, što je posljedica nemogućnosti jednako kvalitetnog razvijanja svih, zbog čega se, i u predlošku i u glumačkim kreacijama, posezalo za karikaturom i stereotipom. No, u konačnici prevladava realiziran potencijal brojnih likova i transformacija u oblikovanju njihovih razlika, što pokazuje visoku razinu glumačkih mogućnosti oboje aktera, unatoč određenim neminovnim pribjegavanjima pojedinim slabijim kreacijama.Novi scenski prostor, Studio Exit, potencijalno je vrlo zanimljiv, ponajviše zbog intimnog odnosa publike i scene, koji je u njemu moguće ostvariti. Iako kazalište u prostorima koji originalno nisu mišljeni kao kazališni, a posebno onima čija je namjena (bila) intimna ili barem nejavna, nije nov koncept, njegovo ostvarenje nije sasvim često te predstavlja intrigantan ali i zahtjevan pothvat. Dvoje u njemu, nažalost, nije uspjelo, ostavljajući potencijal Studija Exit, barem u tom dijelu, nerealiziranim. Pub, iako u predstavi naznačen tek osnovnim, ogoljenim elementima šanka, video-projekcija (Deni Šesnić) i nekolicinom stolova, imanentno je javan prostor u kojem je moguće ostvariti socijalni panoptikum i brojnost likova upravo zbog takve njegove karakteristike susretišta i mjesta gdje je moguće izaći iz prostora intimnog i nejavnog, zadržavajući ipak stanovitu anonimnost u prolaznosti brojnih likova koji čine galeriju.
Likovi, koje interpretiraju Gregorić-Vejzović i Čuček ne dolaze u pub kao što bi dolazili primjerice u nečiji stan, ali ni u liječničku ordinaciju ili čak frizerski salon, kao mjesta javnog karaktera no mnogo intimnijih naznaka. Oni u pub dolaze upravo zbog želje susretanja s javnim i neintimnim, kako bi tu mogli zadobiti trenutak pažnje i artikulirati - izravno ili neizravno, svoje probleme drugima, vlasnicima puba, a prvenstveno publici. U tom smislu okvir Studija Exit, prostora koji je čak i bez obzira na funkciju koju je prethodno stvarno obavljao, intiman zbog odnosa publike i scene koji se u njemu nužno uspostavlja, ovdje se nije uspio realizirati. Odnosno, ostao je u inverziji, dovođenju predstave koja barem dijelom počiva na drugačijim zadanostima i motivaciji u stvaranju likova od one za koju okvir pruža prostor.
Exitovo Dvoje nastavak je njegovanja glumačkog kazališta u programu tog kazališta, što je učinjeno uvelike uspješno, unatoč nekim slabijim trenucima. Istovremeno, ono je i otvaranje njegove nove, intimne scene, čiji je potencijal zasad ostao nerealiziran, barem ne u potpunosti. O tome svjedoči, bez obzira na stvarne razloge, i naknadno preseljenje predstave na staru pozornicu Teatra Exit u Ilici, čiji su okviri znatno voluminozniji i drugačiji.
Tekst: Jim Cartwright
Režija i scena: Matko Raguž
Prijevod: Tomislav Kuzmanović
Kostimi: Marita Ćopo
Glazba: Willem Miličević
Oblikovanje svjetla i projekcije: Deni Šesnić
Dizajn propagandnog materijala: Marin Mimica i Bojan Kanižaj
Fotografije: Luka Pešun
Majstor svjetla: Dragan Micić
Majstor tona: Dino Kraljeta
Saksofon: Jakša JordesGlume: Bojana Gregorić Vejzović i Dražen Čuček
© Leon Žganec Brajša, KAZALIŠTE.hr, 26. ožujka 2018.
Piše:
Žganec-Brajša