Upečatljiva suvremena tragedija

Kazalište Miklós Radnóti, Budimpešta (u Zagrebačkom kazalištu mladih): Wajdi MouawadNaša majka, red. Róbert Alföldi

• 
  
  Sudeći prema skromnom zanimanju naše sredine za jednu od najboljih predstava na zagrebačkim pozornicama ove sezone, reklo bi se da su nam i komad i njegovi autori potpuno nepoznati, ali točnije bi bilo reći da smo zaboravili kako smo se s njima ne samo već upoznali nego ih i visoko cijenili. Rođen u Libanonu 1968., Wajdi Mouawad je kao desetogodišnji izbjeglica iz dugogodišnjeg građanskog rata u domovini stigao s roditeljima u Francusku u kojoj nisu dobili dozvolu boravka, pa su otišli u Montreal u kojem se na francuskom jeziku školovao i počeo baviti kazalištem. Jedan od najvećih uspjeha ne samo u Kanadi nego i izvan njenih granica bili su mu Incendies (Požari) kojih je praizvedbu 2003. sam i režirao.
  
  Prema tom komadu 2010. Denis Villeneuve snimio je iznimno uspješan film koji je osvojio četrdesetak što kanadskih što međunarodnih nagrada, a 2011. bio je i nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Te godine je pod nazivom Naša majka prikazan s uspjehom i u našim kinima, a s tako promijenjenim imenom prikazana je i predstava budimpeštanskog kazališta Miklós Radnóti u režiji Róberta Alföldija, redatelja cijenjenog po inventivnim uprizorenjima provokativnih predstava, a i vrlo originalnim inscenacijama opera - ne samo u iznimno vrijednom mađarskom kazalištu nego i u mnogim europskim zemljama i SAD-u, gdje je također režirao. Uz to, zapažene su mu bile i režije Lizistrate (2010) i Figarovog pira (2012) u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci.

  Naša majka bio je jedan od rijetkih primjera uspješne distributerske promjene originalnog naslova, jer okosnica Mouawadovog komada je Nawal Marwan, majka koju ovdje izvanredno interpretira Adél Kowáts, zračeći unutrašnjom snagom žene koja se posvetila jednom cilju i koja u rijetkim slučajevima pokazuje osjećaje. No posebnost komada jest i to da je Nawal, koja je izbjeglištvo okončala u Kanadi, na samom početku mrtva. Predstava se otvara u trenutku kad njen prijatelj Hermile Lebel, bilježnik Kanađanin kojeg Zsolt László pomalo karikirano tumači kao smetenjaka plemenitih namjera koji u presudnim momentima otkriva iskrene osjećaje (navješćujući time da će vrlo uspjele glumačke interpretacije predstavljati osmišljen otklon od psihološkog realizma, stvarajući tipove koji snažno utjelovljuju neke osnovne ljudske porive i time usmjeruju komad prema tragediji koja u sebi nosi elemente mita) poziva Nawalinu djecu - blizance Jeanne, matematičarku i Simona koji želi započeti boksačku karijeru, da im pročita oporuku majke koja je prije pet godina prestala govoriti ali koja niti prije toga nije pokazivala nježnost prema njima.
  
  
  
  Dorina Martinovics (nešto nijansiranije i manje odlučno) i Benett Vilmány naglašeno buntovnički igraju vrlo ekspresivno mlade ljude koji se sukobljavaju s konvencijama i prethodnom generacijom, što je blisko znatnom dijelu mlađe generacije, a njihov manjak ljubavi prema majci dodatne razloge ima u njenom ponašanju. Zato je prilično razumljivo da nisu posebno skloni izvršiti majčinu želju da jedno od njih preda pismo njihovom ocu (za kojeg su mislili da je davno poginuo herojskom smrću), a drugo pismo bratu za kojeg nisu niti znali da postoji. No kada nakon dosta kolebanja ipak odluče ispuniti tu želju, postupno s upoznavanjem majčine sudbine (a veći dio predstave su flashbackovi iz njenog života) od tipičnih mladih buntovnika postaju žrtve svog podrijetla na način koji ih približava protagonistima antičkih tragedija.

  Korijen svega leži u majčinoj mladosti i početku rata između starosjedilaca i izbjeglica. Situacija nalikuje onoj u Libanonu, gdje su pristigle stotine tisuća izbjeglih Palestinaca, ali Mouawad namjerno ne spominje ime zemlje niti staje na bilo čiju stranu, jer za njega je rat sam po sebi tragična sudbina koja uništava ljude. U predvečerje rata Nawal, trudna mlada neobrazovana seljanka kršćanka i njen izabranik musliman Wahab (András Rusznák), izbjeglica iz obližnjeg logora, spremaju se pobjeći nekamo gdje ih nitko ne poznaje, ali njihove obitelji sprečavaju njihova daljnja sastajanja i kada se dijete rodi, Nawalina obitelj daje ga u sirotište. Jedino baka ima razumijevanja za nju i savjetuje joj da ako želi otići mora „naučiti čitati, pisati, brojati, govoriti i misliti“, a onda se može vratiti i na bakinom grobu napisati njeno ime. To označavanje groba, koje daje barem neki smisao životu, ponavlja i Nawal u poruci svojoj djeci - da joj ne obilježavaju grob dok ne predaju pisma ocu i bratu (koji je zapravo ista osoba). Nihada, dječaka koji je bezuspješno tražio majku a potom se preobrazio u snajperista koji uživa u umjetničkim fotografijama žrtava snimljenih neposredno prije egzekucije, a potom i u sadističkog upravitelja zatvora u kojem je Nawal završila svoje opsesivno traženje izgubljenog sina - tog „djeteta ljubavi“, András Pál impresivno tumači kao personifikaciju zle kobi, da bi raspon glumačkog umijeća prikazao tek u trenutku očaja ili možda pokajanja kad iz posmrtnog Nawalinog pisma shvati da je majka koju je nekad tražio bila njegova zatvorenica nad kojom se iživljavao.

  Takvi likovi teško mogu funkcionirati u okvirima realizma i čvrste psihološke motivacije, pa je Denis Villeneuve u svom vrlo dobrom filmu, u kojem je većinu Nawaline ispovijedi vrlo vješto iz riječi prebacio u filmsko događanje (snimajući dobar dio filma u Libanonu), i unutar akcije postigao uvjerljivo ponašanje lica. Međutim, završno prepoznavanje svih niti radnje uspio je učiniti donekle uvjerljivim tek zahvaljujući snazi prethodne drame i zanimljivim filmskim rješenjima. Róbert Alföldi je pak u jednostavnoj, multifunkcionalnoj i vrlo efektnoj scenografiji Róberta Menczela uspio uz pomoć izvrsnog glumačkog ansambla, u kojem su iznimno upečatljive bile i najmanje role, ostvariti pravu suvremenu tragediju koja na originalan način elementima mita produbljuje dubinsku spoznaju današnjih ratnih sukoba i tako ostvario jednu od najupečatljivijih suvremenih tragedija.

  
  
  Dramaturg: Kristóf Kelemen
  Redatelj: Róbert Alföldi
  Kostimografkinja: Fruzsina Nagy
  Scenograf: Róbert Menczel
  Oblikovatelj svjetla: Sándor Baumgartner
  
  Glume: Zsolt László, Dorina Martinovics, Benett Vilmányi, Adél Kováts, Mari Csomós, Eliza Sodró, Rozi Lovas, András Pál, Zoltán Schneider,  András Rusznák, Zsuzsanna Csarnóy, Márta Martin, György Gazsó

  
   © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19. ožujka 2018.

Piše: