Dobro poznata izreka da žena drži tri kuta kuće malo je preokrenuta u novoj/staroj komediji Rogonje Mire Gavrana. Naime, spretna Dragica u svaki je od tri spomenuta kuta kuće postavila po jedan stup – jednog muškarca čije joj se osobine sviđaju i kompletiraju njezinu ideju idealnog. Jedan je odličan kuhar, drugi je pouzdani pedant, a treći je tjelesno zadovoljava.
No, krenimo redom. Nakon pretpremijere i brušenja Rogonjinih komičnih rogova na ljetnoj turneji u subotu 4. listopada slijedila je službena pemijera Rogonja, nove komedije Mire Gavranova. Riječ je o djelu, sastavljenom od prerada dviju popularnih komedija (doživjele su dvanaest premijera u sedamnaest godina diljem svijeta), Muž moje žene i Povratak muža moje žene, povezanih istim junacima, dvojicom sredovječnih muškaraca za koje su dani pjevanja serenada i recitiranja pjesnika davna prošlost (ako im je takva romantika uopće ikada bila bliska).
Kako to obično biva u Gavrana naslov predstave jasno kazuje o čemu se u njoj radi, no to ne znači da su situacije u kojima će se naći Dalmatinac Kreše, Slovenac Žarkec i njihova vesela ženica Dragica, šablonske i/li predvidljive. Vještina Gavranova pera vidljiva je u tome što je Rogonje moguće iščitati na (barem) dvije razine. Prva, površinska, donosi vedar dašak humora u današnjem tmurnom svakodnevicom obilježen teatar i inteligentnim smijehom kilometrima je daleko od onoga što nam se pod imenom humor servira primjerice na televiziji.
Druga pak razina progovara o jedom od najvećih strahova današnjeg prenapučenog svijeta – strahu od osamljenosti i kompromisima koje su ljudi spremni učiniti kako ne bi bili sami kad ih stisnu godine i/li bolesti. A upravo je taj strah najjače oružje u rukama vješte manipulatorice Dragice.
Scenografija Zorana Mužića primjereno je ocrtala prostor glumačke igre, dok su kostimi Đurđe Janeš dobro podcrtali karakterne osobine likova. Izbor starih vedrih šlagera koji uvode u predstavu i intermeco su između dvaju činova kao da je naglasio prohujalu mladost.
Redatelj Zoran Mužić bio je lake ruke i komičnim naglascima teksta podredio ritam predstave te ostavio popriličnu slobodu glumcima koji su se uglavnom uspješno nosili sa zahtjevima svojih uloga. Najuvjerljiviji je nastup Siniše Popovića koji kao bivši pomorac Kreše govori u svom zavičajnom, splitsko-dalmatinskom idiomu. Uz jezičnu uvjerljivost i njegov tjelesni izgled potpuno je u suglasju sa zahtjevima uloge. Žarko Savić izborom odgovarajućeg glumačkog ključa dobro je profilirao svoj lik Žarkeca, no kao problem iskrsavali su slovenski naglasci u hrvatskom govoru o kojima bi na slijedećim izvedbama, barem u sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske kojima je slovenski zbog kajkavštine u uhu, trebalo povesti više računa. Glumački stil Vlaste Ramljak (Dragica) povremeno podsjetio je na onaj Mladene Gavran, no nije riječ o kopiranju nego o tome da Gavranovo pismo uglavnom traži takav glumački pristup.
Posjetitelji Teatra Gavran dobili su još jednu predstavu kojoj će se rado vraćati i s užitkom je gledati.
© Goran Ivanišević, KULISA.eu, 9. listopada 2008.
