Perfekcionizam redateljskog postupka

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: William Shakespeare, Kralj Lear, red. Janusz Kica

• 
  
  Krvava propast davnog britanskog kralja Leara i njegovih kćeri od kojih je dvjema laskavicama Goneril i Reagan dodijelio po polovinu kraljevstva, a treću Cordeliju zbog iskrenosti protjerao, razlikuje se od ostalih tragedija o kraljevima po tome što Shakespeare u nju unosi i elemente narodne priče ili bajke. No, time ne pojednostavljuje fabulu nego na maestralan način obogaćuje teme i značenja stvarajući jedno od svojih najkompleksnijih djela. Pamti ga se ponajviše po nesreći koja je zadesila Leara nakon odluke da se za života odrekne krune i prepusti kraljevstvo nezahvalnim kćerima. Uz to se vezuje odnos roditelja i djece, jaz među generacijama, izdajstvo i odanost, borba za vlast, a i pokvarenost koju izaziva ili potencira moć. Shakespeare to bitno obogaćuje još širim i smislom bogatijim okvirom odnosa pojedinca i njegovog okruženja, čovjekove sudbine i sila prirode koje ravnaju ljudskim životima bez ikakvog (barem čovjeku razumljivog razloga). Sve to ipak se prelama kroz Leara i posredno pokazuje njegovom sudbinom, a da bi se to moglo dostojno prikazati na sceni prvi je preduvjet da naslovnog junaka tumači veliki glumac u naponu svoje kreativne moći. Njega je Janusz Kica pronašao u sjajnom beogradskom glumcu Predragu Mikiju Manojloviću koji prvi put nastupa u jednoj predstavi zagrebačkog HNK-a.

  Manojlović je pokazao iznimnu kreativnost i samosvojnost u vrlo originalnom, sa zamislima redatelja (a i dramaturginje i prevoditeljice Lade Kaštelan) usklađenim tumačenjem Leara. Za razliku od velike većine brojnih drugih interpretacija u kojima kralj koji predaje vlast kćerima izaziva suosjećanje unatoč svojoj prijekoj ćudi i urođenim autokratskim postupcima, Manojlović se kloni bilo kakve patetike i čak potencira tu nesimpatičnu Learovu naglost, briljirajući u nijansiranim prijelazima iz nastupa bijesa u kojima ne shvaća da više nema moć ostvariti svoje prijetnje u depresivna raspoloženja bespomoćnosti i razočaranosti koja ga vode u ludilo.
  
  Takav Lear kojemu je važnije da je zbog pogrešne odluke izgubio vlast i moć nego obiteljska izdaja idealno se uklapa u redateljsku i dramaturšku koncepciju koja iz bogatstva motiva, tema i značenja izdvaja one koji najčvršće korespondiraju s našim današnjim svijetom. Pritom se manje pozornosti pridaje inače najsugestivnijem okviru zbivanja – sukobu čovjeka i prirode koji kulminira spektakularnom olujom, a i on je u današnjem svijetu prisutan na itekako dramatičan način. Mnogo su istaknutiji politički aspekti – borba za vlast, sukob generacija u kojem se jučerašnji svijet ili barem njegov društveni sustav u kojem se vladalo očito autokratski (ali s uvjerenjem, možda i krivim, da to koristi i cijeloj zemlji) ruši s dolaskom nove generacije koja moć želi da bi se isključivo osobno okoristila, osvajajući tu moć prijetvornošću, lukavstvima i spletkama bez ustručavanja od nasilja i terora.   

  
  
  U takvom svijetu ima malo mjesta za osjećaje, pa ih Miki Manojlović kao Lear u potpunosti pokazuje samo u - zahvaljujući baš snazi i iskrenosti emocija - jednom od glumačkih vrhunaca predstave  kada se pri samom kraju u sjeni konačnog poraza sastaje s Cordelijom (u jednako snažnom i ekspresivnom tumačenju Jadranke Đokić). Kompleksnost Learove pojave koncepcijom koja ga je u većem dijelu predstave lišila emocionalnog kontakta bar donekle je osiromašena, ali je to nadoknađeno time što je u Kicinoj režiji Luda kojeg Krešimir Mikić efektno tumači kao začudnu pojavu iz nekog drugog svijeta postaje zapravo Learovo drugo ja. Time se potpuno odvaja od uobičajene percepcije Shakespeareovih luda kao neobičnih pojava koje svojim kretanjem i načinom govora izazivaju smijeh kojim na gledatelju privlačan način oblikuju autorove ideje. Jer Shakespeareu je uz sve ono što je želio iznijeti u svojim komadima bilo isto tako važno da privuče publiku i ovim neočekivanim elementima humora, ali i snažnim osjećajima, te spektakularnošću koju u Kralju Learu nosi strahovita oluja, ali i neki prizori ratničkih i inih sukoba. No, kada Mikić na početku predstave manje kao Luda, a znatno više kao Learov alter ego s mračnom ozbiljnošću nabraja sve što bi u svijetu trebalo biti idealno da bi završio time da će kada se sve to ostvari nastati potpuni kaos, taj paradoks jedva da može izmamiti osmijeh, jer je jasno da sam Lear strahuje kako je svojim odlukama poveo svoju zemlju u propast.

  To ujedno ukazuje i da će redatelj svoje zanimljivo suvremeno čitanje Kralja Leara pretočiti u gotovo asketsku inscenaciju koja će se ponajviše koncentrirati na glumačku izvedbu, a suradnja s glumcima i inače je jedan od aduta Kicinog režijskog postupka. I ovdje je on inzistirajući na svakom i najmanjem detalju omogućio svim članovima brojnog ansambla da ostvare svoje maksimalne domete. U tom im je nedvojbeno pomogla i Lada Kaštelan i svojim za scensko izvođenje vrlo uspjelim prijevodom koji je konačni oblik dobio u suradnji s glumcima tijekom proba, ali i dramaturškim rješenjima koja su bila usmjerena prvenstveno na stvaranje gotovo komornih scena u kojima su se glumačka rješenja posebno isticala, a uz to služila i jasnijem oblikovanju onih elemenata teksta koji su u ovoj predstavi bili u prvom planu.
  
  Tako dvjema Learovim kćerkama koje su naslijedile po polovinu kraljevstva nisu nužni znaci vladarske raskoši i moći. Njih nose glumačke interpretacije. Ana Begić kao najstarija kći Goneril dominira energijom kojom ostvaruje svoje vladarske i privatne interese, a Iva Mihalić kao Regan vrlo uspjelo ostvaruje prodore zla i nasilnosti kroz krinku uljuđene mlade žene, dok Luka Dragić kao njezin suprug vojvoda od Cornwalla sugestivno ostvaruje za njega do sada netipičnu ulogu nasilnika i nezaustavljivog sadista. Zlo koje izbija iz tih lica ipak je ovdje manje slika pokvarenih individua, a znatno više novog nemilosrdno poretka u izvedbi nove generacije koju ne mogu zaustaviti niti oni među njima koji takvom uređenju nisu skloni kao Cordelia Jadranke Đokić ili kolebljivi, ali pravičan Reganin suprug vojvoda od Albanya u nijansiranom tumačenju Ivana Glowatzkog.

  
  
  No, ni Learovi pouzdanici ne mogu zaustaviti promjene. Ne uspijeva to čak niti najsposobnijem – grofu od Kenta koji je zbog podrške Learu odmah protjeran, ali se odmah vraća i s promijenjenim identitetom stavlja u Learovu službu. Uobičajeno takva se promjena radi maskiranjem no vrlo uvjerljivi Goran Grgić u toj ulozi mijenja samo način glume i kao novi Learov službenik igra neku vrstu suvremenog zaštitara velikih fizičkih sposobnosti što mu ipak ne pomaže da odvrati pogibelj od Leara. Drugi pak visoki plemić blizak Learu grof od Gloucestera u suzdržanoj interpretaciji Milana Pleštine precizno pokazuje kako poštovanje prava i dobrih običaja u nadolazećem društvu mgube svaki smisao. I kod njega se kao i kod Leara pojavljuje generacijski jaz (ovaj put prema sinovima). Mislav Čavajda jednako je dojmljiv i kao Edgar, sin koji cijeni oca i koji je (kao i Cordelia kod Leara) spreman ukazati na neke stvari koje mladi vide drugačije s namjerom da pomognu roditeljima u usavršavanju postojećeg modela društva, a i kao bijedni prosjak na rubu ludila koji nastoji izbjeći smrt koju mu je namijenio polubrat Edmund. Tog monstruoznog zločinca Bojan Navojec igra s vidljivim užitkom u manipulacijama, lažima i intrigama kojima taj lik uvjeren u svoju intelektualnu nadmoć želi postati najmoćnija osoba u kraljevstvu (s time da on ima i dodatni motiv za svoju beskrupuloznost, jer je nezakoniti sin koji zbog toga i pored očeve ljubavi u postojećem društvu nikada ne može postati ravan bratu).

  Tako postavljen ovaj Kralj Lear nudi najviše glumačkoj igri u rasponu od izvanredne kreacije Predraga Mikija Manojlovića koja u svakom trenutku biva istinskom kazališnom svečanošću do vrlo uspjelih i u svakom detalju dotjeranih uloga ostalih interpreta. Ipak završni dojam je ispod onoga što se moglo očekivati, jer i svi suradnici u stvaranju ove predstave ostvaruju izrazito vrijedne doprinose. Prijevod Lade Kaštelan izvanredno funkcionira na sceni i glumci ga mogu savršeno prirodno oblikovati kao da se radi o svakodnevnom suvremenom govoru, ali ta iznimna vrijednosti donijela je i opasnost od toga da strah od pretjerane patetike uništi i onaj plemeniti patos koji iznimnost Shakespeareovih protagonista podrazumijeva, a time i nemali dio poetičnosti teksta. Taj pomalo zametnuti „umjetnički dojam“ nadoknađuje vrlo suvremeno stilizirana, u svojoj jednostavnosti vizualno izrazito efektna scenografija Numena i Ivane Jonke. No, ona određuje tek jedan dio scenskog prostora, a ne stvara atmosferu čitave tragedije, pa se dramske situacije doimaju komornima. U njima potpuno dominira dijalog, čak i onda kada bi za prikaz svih značenja trebala biti važnija akcija ili okruženje likova. Time se doduše jasnije razabire redateljska ideja o suvremenosti ovog teksta, ali u nekim prizorima gubi njegova slojevitost.
  
  Takvu Kicinu koncepciju podupire i vrlo dobro izvedeno oblikovanje svjetla Aleksandra Čavleka u kojem gotovo neprestano preteže plavičasta svjetlost koja potencira (ali i opet pojednostavljeno) ideju o paralelizmu hladnoće Learova doba i današnjice. Tu povezanost davnine i suvremenosti inventivno je u svoje kostime unijela Eva Dessecker kombinacijom elemenata koji podsjećaju na vrijeme mitova i njihove izrazito modernističke reinterpretacije, iako i ovdje jednostrano dominiraju crne ili izrazito mračne boje nasuprot tek Learovoj bijeloj košulji, Cordelijinoj svijetloj odjeći i sivkastim prnjama u kojima se skriva Edgar u nemilosti. Još efektnije povezivanje davnina i suvremenosti oblikuju zvukovi decentne glazbe Tamare Obrovac, ali niti ona nije toliko usmjerena na stvaranje atmosfere koja nije dovoljno izražajna u ovoj predstavi. No, zato je vrlo efektno njena iznimno dramatična, glasna i izrazito originalna najava oluje da bi se potom ipak potpuno stišala ostavivši scenu glumcima koji svojom interpretacijom zadržavaju drhtaj te oluje.

  
  
  Kralj Lear zagrebačkog HNK-a nudi gledateljsko zadovoljstvo izvanrednom igrom Predraga Mikija Manojlovića u naslovnoj ulozi, a i nizom ostalih vrlo uspješnih glumačkih izvedbi kao i nizom drugih elemenata predstave, ali iako je Janusz Kica nedvojbeno uspio u perfekcionizmu svog redateljskog postupka, cjelina predstave ipak je upravo zbog asketskog pristupa i brige za uklanjanjem bilo kakvog suvišnog detalja donijela jednostranu orijentaciju na korespondenciju ovog klasika sa suvremenošću. Tako je ponešto osiromašeno to remek-djelo dramske literature, jer Shakespeare je uvijek izbjegavao jednu liniju radnje i obogaćivao ju je svime onime što se moglo svidjeti gledatelju njegovog vremena, ali tako da time obogati i smisao svog komada i potencira njegovu scensku životnost. A to se u ovoj previše čvrsto konstruiranoj predstavi pomalo izgubilo.
  
  Redatelj: Janusz Kica
  Prevoditeljica i dramaturginja: Lada Kaštelan
  Scenograf: Numen i Ivana Jonke
  Kostimografkinja: Eva Dessecker
  Skladateljica: Tamara Obrovac
  Jezična suradnica: Đurđa Škavić
  Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
  Asistent redatelja: Paolo Tišljarić
  Asistent scenrografa: Vanja Magić
  Suradnica kostimografkinje: Ivana Bakal
  Asistentice kostimografkinje: Mia Armanda, Ana Jurjević (volonterke)
  
  Glume: Predrag Miki Manojlović, Ana Begić, Iva Mihalić, Jadranka Đokić, Milan Pleština, Mislav Čavajda, Bojan Navojec, Goran Grgić, Krešimir Mikić, Ivan Glowatzky, Luka Dragić, Alen Šalinović, Damir Markovina, Ivan Jončić, Silvio Vovk, Ivan Colarić te Ugo Korani

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 26. veljače 2018.  

Piše: