Izostao moment kreativnosti

Teatar Gavran u suradnji s Centrom za kulturu i informacije Maksimir; Miro Gavran: Doktor za životinjice, red. Jakov Gavran,

• 
  
  Teatar Gavran, afirmirano privatno kazalište koje se profiliralo u izvedbama dramskih tekstova Mira Gavrana, u suradnji s Centrom za kulturu i informacije Maksimir, 26. siječnja premijerno je izvelo Doktora od životinjica, lutkarski igrokaz Mira Gavrana u režiji Jakova Gavrana. Time je kazalište ujedno pokrenulo dječju i lutkarsku scenu, najavivši kako će ta komponenta kazališnog stvaranja postati sastavni dio repertoara Teatra Gavran. Doktor od životinjica jednostavan je i zabavan igrokaz, očito potpuno mišljen za dječju publiku kojoj se obraća i komunicira na višestruke načine - od vizualnog preko glazbenog do duhovitih i britkih replika. Ordinacija veterinara, u koju stižu mačak Žac i pas Pipo a sve nadgleda i stalno u odnose između veterinara i njegovih pacijenata ulazi veterinarev pomagač - papagaj Roko, mjesto je na kojem se oblikuju događaji, pouke i poruke igrokaza. Svatko ima neki problem - na početku se Pipo i Žac i ne podnose najbolje a Roko je ponekad naporan, no kako to biva u ovakvim pričama, prolazeći kroz brojne sitne prilike i neprilike, na kraju svi pronalaze prijateljstvo i zajedništvo.

   Doktor od životinjica mišljen je, i kao tekst i kao njegova kazališna realizacija, za djecu predškolske i rane školske dobi, a autori sami postavljaju okvir od tri do osam godina. Svakako, to su gledatelji čiji susreti s kazalištem počinju; mnogima će ova predstava vjerojatno biti i prvi susret s kazalištem ovakve vrste, a možda i uopće, no upravo je to poticaj za autorsku kreativnost i pronalaženje načina kako prvo iskustvo kazališta učiniti zanimljivim i pamtljivim. Taj je postupak moguć na različite načine i različitim postupcima, a Doktor od životinjica odlučuje se na one vrlo jednostavne, ponekad čak i pretjerano. Naime, ovakva lutkarska predstava - posebice jer ima u vidu (i) vrtićku djecu, polazi od jednostavnog, blagog teksta koji je lako pratiti, blizak je svijetu kućnih ljubimaca, ali i igračaka, pa čak i animiranih filmova zapadne produkcije, što su sve registri igre kojima se djeca (uobičajeno) kreću u dobi u kojoj im se obraća igrokaz. I u tom smislu, oblikujući na kraju pouku i poruku, poentu o prijateljstvu i zajedništvu koja će biti razumljiva i poučna, slijedi zadanosti kazališta jasno određene publike kojoj se obraća.
  
  Ta publika kojom je, u pratnji roditelja, bila ispunjena i dvorana na premijernoj izvedbi, shvaća i prihvaća tekst, shvatljiv joj je i zanimljiv, čime je cilj približavanja kazališta kao fenomena koji se može obratiti i posredovati svoja značenja i poruke svakoj generaciji i kontekstu, ostvaren. No, takvo se posredovanje ostvaruje na načine koji ostavljaju određen dojam zanatske, kanonizirane, a ponekad i klišejizirane estetike, čime propušta priliku odvođenja kazališnog iskustva svojih gledatelja u sferu začudnosti, kamo je moglo otići i tako ostati još pamtljivije i upečatljivije. Konkretno, Žac, Pipo i Roko, tri lutke koje se kreću scenom (kreirao ih je redatelj Jakov Gavran) djeluju kao sasvim tipizirani pripadnici svoje vrste, oblikovani prema uzoru iz sveprisutne animacije diznijevskog predznaka, što svakako omogućuje njihovu laku identifikaciju kod gledateljstva, ali ostavlja i dojam ponavljanja stereotipa.
  
  U likovnosti lutaka moglo se otići i u drugim smjerovima, pritom ne izgubivši njihovu prepoznatljivost i sposobnost identifikacije, što je nužnost ima li se na umu stalna potreba za održavanjem pažnje gledateljstva. Također, veterinar i njegova uloga liječnika koji istovremeno savjetuje i miri sve životinjice koje se nalaze u njegovoj ordinaciji, vješto komunicirajući s njima, ostavlja dojam stanovitog oblikovanja slike o takvoj osobnosti koja odgovara društveno prihvatljivim i očekivanim kriterijima, čime se ostvaruje njegova edukativna pozicija i gledatelje uči o ulozi liječnika općenito i ponašanju u susretu s liječnikom, no opet ostavlja dojam mogućnosti za daljnju razradu ili naznaku začudnosti.
  
  Replike Pipa, Žaca i Papagaja izgovorene su specifičnim bojama glasa, naravno odgovarajućim i oponašajućim prema glasanju papagaja, pasa i mačaka, dok su one veterinarove smirene i staložene, baš kako i dolikuje u stvorenim kanonima dječjih animiranih serija, igračaka i sličnog. Songovi (stihove i glazbu potpisuje Hana Huljić) lako su pamtljivi i simpatični, ostaju u sjećanju i djeci i njihovim pratiteljima. Ipak, i oni slijede postavke predstave, koja je uspjela u komunikaciji (lutkarskog) kazališnog iskustva svojoj ciljanoj publici, no ne izdvaja ga iz prevladavajućih kanona i stereotipa s kojima su suočeni u svojim svakodnevnim svjetovima.
  

  Borna Galinović i Jakov Gavran kao animatori lutaka te Luka Bjelica, koji se osim u animaciji pojavljuje i kao veterinar, ujednačeni su i obavljaju zadatke animacije glasa i pokreta lutaka bez vidljivih ili značajnih grešaka. No, kao i u konceptu predstave, donekle im izostaje moment kreativnosti u odvođenju Doktora od životinjica dalje od afirmacije zakonitosti klasičnog, već mnogo puta viđenog lutkarskog teatra za djecu.

  U konačnici, predstava je zabavna i poučna, uspijeva u ostvarivanju komunikacije s ciljanom, zaista uzrastom malenom publikom. Tako im omogućuje doživljaj dobrog, promišljenog i primjerenog kazališta, što je svakako pohvalno i potrebno. Istovremeno, ne uspijeva prekoračiti granice te ih odvesti u sfere začudnosti koje lutkarsko kazalište potencijalno može ponuditi (naj)mlađoj publici. Ili, rekli bismo rječnikom odraslih, ostaje na zanatski vrlo kvalitetnoj razini, no ne ide mnogo dalje.

  Režija i kreacija lutaka: Jakov Gavran 
  Orginalna glazba i stihovi: Hana Huljić 
  
  Igraju: Luka Bjelica, Jakov Gavran i Boran Galinović
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 19. veljače 2018.

  
  

Piše: