Svatkovićevi blistavi trenuci

Kazalište KNAP i Gradsko kazalište Zorin dom iz Karlovca: Nino Škrabe, Dobri čovjek Bažulek, red. Georgij Paro

• 
  
  Nakon Malo morgen i Koltova generala Pattona, velikani našeg glumišta - komediograf Nino Škrabe, redatelj Georgij Paro i glumac Mladen Vasary treću su godinu zaredom u predblagdansko vrijeme publici Kazališta na Peščenici poklonili vrhunsku scensku zabavu – Dobrog čovjeka Bažuleka. I ovdje se Škrabe, što je kod njega čest slučaj, oslanja na značajan komad svjetskog teatarskog naslijeđa, pa se u najavi predstave spominje da je njen protagonist Svatković, hrvatska verzija Jedermanna, kojeg se ponajviše vezuje uz istoimeni komad Huga von Hofmannsthala kojeg je u Berlinu 1911. postavio znameniti redatelj Max Reinhardt i koji je od 1920. godinama prikazivan na Salzburškom festivalu kojeg su utemeljili upravo autor i režiser predstave. Međutim, tragikomičnih pripovijesti i komada o običnom čovjeku bilo je i ranije, pa se negdje čak navodi da je predstava utemeljena na engleskoj srednjovjekovnoj drami Everyman.
  
  Ipak, Škrabeu su (kako je i sam rekao) bili poticajniji neki elementi djela jednog od najznačajnijih europskih angažiranih dramatičara Petera Weissa i to ne Progon i ubojstvo Jeana Paula Marata, prikazani u izvedbi kazališne družine bolnice u Charentonu, pod vodstvom gospodina de Sadea (1964.) ili skraćeno Marat/Sade, koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća u režiji Petera Brooka postao jedan od vrhunaca svjetskog kazališta i filma (također u Brookovoj ekranizaciji). Te su godine - u kojima Weiss često izravno iskazuje svoje političke stavove i svjetonazor - i naznačajnije u njegovom opusu, ali Škrabea ponajviše inspiriraju Patnje gospodina Mockinpotta, kako je u nas skraćen originalni naslov Wie dem Herrn Mockinpott das Leiden ausgetrieben wird.
  
  
  
  Tekst, objavljen 1968,  koji se oslanja na Von Hofmannstahlovog Jedermanna, ali i na čitavu bogatu europsku tradiciju prikazivanja običnog čovjeka povezujući je s društvenom kritikom, većina povjesničara - kako kazališta tako i književnosti, jedva drži spomena vrijednim. Međutim, njegova izvedba u GDK Gavella već sljedeće 1969. predstavlja jedan od zvjezdanih trenutaka  našeg teatra zahvaljujući jednoj od najvećih kreacija Pere Kvrgića, ali i redateljskoj imaginaciji Božidara Violića i cjelini predstave koja pokazuje kako su Weissovi komadi, pisani s politički didaktičkim namjerama, vrijedni manje kao dovršeni tekstovi a više kao inspirativan materijal za inventivnu kazališnu obradu.
  
  Zato se i Škrabe inspirirao tek nekim elementima Weissovog Mockinpotta – ponajviše fabule, da bi stvorio vlastitu originalnu komediju (s jasnim satiričkim bodljama) o dobrom čovjeku Bažuleku iliti Svatkoviću, običnom suvremenom Hrvatu koji nastoji što bolje i poštenije raditi svoj posao klobučara, obrtnika koji stvara šešire i ina pokrivala za glavu. U svemu se nastoji držati zakona, ne pokušava prevariti pri plaćanju poreza, ne petlja se u politiku, ali ipak stradava –gubi posao, jer mu je šef jedan od naših današnjih biznismena kojemu su važnije mućke od proizvoda, odriče ga se dobra kolegica kojoj je pomagao i zbog napredovanja se potpuno predaje tom šefu, žena i njegov najbolji prijatelj, s kojim ona ima izvanbračnu aferu, izbacuju ga iz njegovog stana jer im bez plaće više nije potreban. Njegove žalbe ne mogu proći kroz podmitljivu administraciju, vlast ga ne želi niti saslušati, a ni Bog koji se pojavljuje na ekranu iznad zastora koji zatvaraju dno pozornice u funkcionalnoj scenografiji Aljoše Para ne brine ni o njegovoj sudbini niti o pravednosti.
  
  

  A da od tog Boga i njegovih ovdašnjih službenika običan Hrvat ne može mnogo očekivati, daje naslutiti i sam početak predstave u kojem životnu tragikomediju dobrog čovjeka Bažuleka najavljuju (a povremeno i usmjeravaju) dva anđela umotana u zastave - jedan EU-a, a drugi SAD-a. Osim što takva odjeća pokazuje kako se kostimi Morane Petrović duhovitim rješenjima uklapaju u opći ton izvedbe, to je i komediografski pokazatelj situacije u kojoj se danas nalazimo i na koji način ovisimo o velikim ljudima koji upravljaju našim sudbinama, glumeći da o nečem stvarno odlučuju a nastojeći tek spretno iskoristiti priliku koja im se pružila.
  
  Ta dva anđela, a i veći broj različitih ženskih likova, vrlo uspjelo tumače Ana-Marija Percaić i Iva Šimić, pokazujući zavidno glumačko umijeće u transformacijama kako govora i mimike tako i gesta i pokreta, pa su im u tom prelaženju iz uloge u ulogu koristan, ali ne i najbitniji element. Zanimljivo ih je oblikovao Giulio Settimo, koji je i kao glumac ostvario niz vrijednih likova, uglavnom ljudi koji svoju gramzljivost prikrivaju lukavstvom i slatkim riječima, dok je njegov partner Nino Pavleković bio jednako uspješan u prikazu druge vrste velikih ljudi – onih koji svoj plijen grabe prijetnjama i grubom silom, upotpunjujući tako sliku sredine u kojoj iskreni i dobronamjerni obični ljudi redovito postaju žrtve. Takve se obične ljude uobičajilo nazivati malima, iako je to potpuno neprimjereno u usporedbi s mizernom veličinom moćnika.
  
  

  Dobri čovjek Bažulek je takav običan čovjek koji bi bio posve prosječan u sredini u kojoj bi dobrota i poštenje u poslu, a i prema drugim ljudima, bili normalni, a ne kao kod nas - sinonim za nesposobnost i glupost. Njega fascinantno tumači Mladen Vasary, jedini koji u predstavi tumači samo jedno lice i to bez maske, osim na samom početku u kojem ima crvenu lopticu na nosu i našminkan je kao klaun, što je svojevrsno podsjećanje na izvanrednog Peru Kvrgića u kultnim Gavellinim Patnjama gospodina Mockinpota. No, dok je Peter Weiss svog protagonista i njegove probleme iskoristio za oštru kritiku postojećeg reperesivnog društvenog sustava, Nino Škrabe je duhovitim stihovima prvenstveno gradio komediju koja humorom razgolićuje više naš mentalitet nego društveni sustav koji se baš zahvaljući krađi i korupciji koji iz tog mentaliteta proizlaze nekako ne uspijeva do kraja formirati, a u njemu se običan Svatković može održati jedino otklonom od nakaradnih normi i pronalaženjem vlastitog puta do intimne slobode.
  
  Georgij Paro je taj autentično hrvatski komediografski tekst iznimno inventivno, ali i u svakom detalju vrlo precizno redateljski oblikovao kao originalan spoj pučke zabavne groteske i vrhunske komedije, a iznimno visoke domete Dobrog čovjeka Bažuleka majstorski je upotpunio Mladen Vasary, tumačeći protagonista koji u srazu s grotesknim deformacijama sredine i ljudi koji ga okružuju izvanredne komične efekte postiže neprimjerenom ozbiljnošću koja proizlazi iz impresivnog spoja poštenja, dobrote i naivnosti.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 15. siječnja 2018.

   

Piše: