Korak do potpunog uspjeha

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Kristian Novak: Ciganin, ali najljepši, red. Ivica Buljan

• 
  
  Nakon što je Kristian Novak s romanom Ciganin, ali najljepši potvrdio svoje mjesto u samom vrhu suvremene hrvatske proze, i njegova je dramatizacija - za koju je zaslužan jedan od naših vodećih dramatičara Ivor Martinić, bila na najboljem putu da zasluži takvu poziciju u današnjem domaćem kazalištu. Posebno je Martinić bio uspješan u prvom od dva podjednako duga dijela kazališnog predloška (kojih je svakog izvedba trajala oko sat i pol). Nakon zagonetnog umorstva na samom početku, sjajnom je paralelnom montažom vodio nekoliko radnji, postupno otkrivajući veze među njima.

  U središtu je ljubavna priča između Hrvatice Milene, koja se u četrdesetim godinama vraća u međimursko selo Sabolšćak, i mladog Roma Sandija iz susjednog romskog naselja Bukov dol. Kako se (što ni u Međimurju, a niti u ostatku Hrvatske nije rijetkost) te dvije zajednice ne podnose, neizbježne su primisli o rasnoj netrpeljivosti, a i prisjećanja na Romea i Juliju. No, te teme (ili bar njihovo uobičajeno uobličenje) nisu u središtu pozornosti niti Novaka ni Martinića, kao ni predstave redatelja Ivice Buljana.
  
  
  
  Fascinantnom interpretacijom Nina Violić je snažnom glumačkom osobnošću i nijansiranošću tumačenja udahnula život Mileni, ženi kompleksnog karaktera, razvedenoj i otpuštenoj s posla, ali i pored vlastitih sumnji sposobnoj voljeti i biti privlačna čak i mnogo mlađem partneru. Ona se vraća u zavičaj ne samo zato što nema kamo, nego i da bi se brinula za kuću i čovjeka koji je za nju skrbio kao dijete - starog japu Rudolfa (vrlo sugestivna epizoda Franje Kuhara).
  
  Filip Vidović se iskazao kao mladi glumac iznimnog talenta koji mu je omogućio da ostvari složenu ulogu kojom zajedno s Ninom Violić nosi predstavu kao Sandi, mladi Rom koji želi živjeti potpun život koji nije moguće ostvariti u njegovom getoiziranom i krajnje siromašnom naselju. Vidović briljira u scenama u kojima se lomi između svojih sunarodnjaka kojima više srcem ne pripada i hrvatske sredine kojoj stremi, ali koja ga uglavnom ne prihvaća, a i žarom koji iskazuje u prikazu ljubavi prema ženi koja mu nije bliska ni bojom kože niti generacijski. Međutim, on i Milena nisu samo ljudi koji ne dijele rasne predrasude i mržnju svojih sredina, nego su u njima autsajderi koji ne dijele ni ostale njihove konzervativne vrijednosti.
  
  
  
  Također, protagonisti se ne žele boriti s predrasudama nego živjeti u ljubavi, što se može vidjeti i iz Mileninih riječi na međimurskoj kajkavštini kojoj je Kristian Novak udahnuo veliku literarnu vrijednost (i kojom se govori u znatnom dijelu predstave) : „...sem si mislila nekak kak očajniki, znaš... Oni zavoliju druge očajnike, samo nigdar one svoje vrste. Osvetniki pa zavolijo s kim morejo upravljati, a ciniki. Oni nekaj kaj ih nemre boleti. A oni kaj očeju živiti... oni zavolijo ono kaj ne smijo. Takši smo živi. Jedino takši...“ I upravo iz te pozicije autsajdera koji žele živjeti na vrlo personaliziran način sagledane su sve značajne i velike teme koje određuju lokalnu sredinu i to tako da zadobivaju šira, globalna značenja.

  Takvim individualiziranim pristupom i stavovi o njima prikazani su neizravno – kao materijal za drame pojedinaca i njihovo uspostavljanje specifičnog vlastitog odnosa prema društvu u kojem žive. Prave scenske napetosti nastaju rascjepom između onoga što pojedinci deklarativno zastupaju kao svoj svjetonazor i onoga što zapravo čine ili pak iz frustrirajućih nastojanja onih drugih koji ne usvajaju općeprihvaćene norme, ali im se zbog straha ili nemoći ne uspijevaju ozbiljnije suprotstaviti. Ivica Buljan je na tom temelju preciznim ritmom gradio uzbudljivost scenskih zbivanja, uspijevajući uz to izrazito uspješnim radom s velikim ansamblom dobiti od svih tridesetak glumaca scenski vrlo uvjerljie i životne likove koji se najčešće i govorom tijela i načinom glume podosta razlikuju od njihovih uobičajenih interpretacija. Uz to je i onima kojima je tekst nudio složenije zadatke omogućio vrlo uspjele epizode.
  
  
  
  Tako u hrvatskom Sabolšćaku iznimnu energiju i kompleksnost interpretacije pokazuju Ana Begić kao Fanika, Milenina prijateljica frizerka i Ksenija Marinković kao njezina majka, također frizerka, koje ne dijele rasističke stavove većeg dijela sumještana, a nasuprot njima silnu energiju u iskazivanju nacionalističke netrpeljivosti iskazuje Dora Lipovčan kao Eliza, pomoćnica tajnovitog bogataša i najmoćnijeg čovjeka u selu Hamera kojeg autoritativno tumači Siniša Popović, posebno dojmljiv u trenucima kad se otkriva da je primarni interes tog zastupnika vlastite nacije u kriminalnim poslovima, posebice u krijumčarenju migranata, pri čemu će bez problema surađivati i s Romima.

  Bojan Navojec pak jednako uvjerljivo tumači njegovog svojevrsnog pandana - starješinu romskog Bukovog dola kojemu je također osobni probitak neizmjerno važniji od njegovih sunarodnjaka. Alma Prica pak svojom upečatljivom interpretacijom potpuno prekriva neke sterotipe u tekstovnom oblikovanju Romkinje i dominira scenom kao Sandijeva majka Albina, dok Livio Badurina na potpuno neočekivan način ostvaruje sjajnu epizodu njenog nevjenčanog muža Đanija, koji i svojim ponašanjem i stavovima nastoji razbiti sve uobičajene predrasude o karakteru Roma, uz stanovitu rezignaciju zbog svijesti kako nije vjerojatno da takva razmišljanja prihvate ne samo Hrvati nego i Romi. A da iskrenost, poštenje i dobre namjere nisu dovoljni za preživljavanje na ovom prostoru, uvjerava se Nuzat (u vrlo sugestivnom tumačenju Dušana Bućana), kurdski izbjeglica koji se preko Međimurja želi dokopati Francuske.

  
  
  Pogotovo je to teško izvedivo s policijom koja treba osiguravati red i poštovanje zakona. Od početka je vidljivo da lokalni policajci nastoje minorizirati značenje umorstva koje se zbilo na početku, a među njima dominira (iako nije najviši po činu, ali je zato glavni u mutnim poslovima) Padolek koji se nameće i energičnom igrom Gorana Grgića. Čini se da su dvojica policajaca iz Zagreba – mladi i ambiciozni Plančić (Luka Dragić) i nakon dugog staža totalno razočarani Bule (Krešimir Mikić), odlučni u pronalaženju istine i istjerivanju pravde.
  
  Policijska istraga bi trebala u predstavu unijeti elemente trilera i tako ostvariti važnu ulogu u prerastanju lokalnog događaja u pokazatelja funkcioniranja vlasti u cijeloj zemlji. No nažalost, čini se da autori ozbiljne ili visoke književnosti misle da je popularna ili niska literatura obična igrarija, ali napisati dobar krimić nije nimalo jednostavno. I tako dok bi se tijekom istrage morale saznavati neke (makar i izmišljene) nove činjenice, a reakcije policajaca na njih osvjetljavati njihove karaktere i motive djelovanja, ovdje se istraga ne miče s mjesta, a u drugom dijelu duge rasprave policajaca bez ikakvog događanja ili razvijanja njihovih karaktera postaju zamorne gledateljima i narušavaju ritam predstave. Ti razgovori su dramaturški nespretan način saznavanja kako su šefovi u metropoli naredili da bez obzira na to što se stvarno dogodilo, demantiraju medijske reakcije na nacionalnu nesnošljivost i probleme čim prije pometu pod tepih.
  
  

  Inače uglavnom hvalevrijedan stav Ivice Buljana da ne krati dramski predložak, ovdje ipak nije bio opravdan jer osim policijskog nespretno izvedenog dijela, Ciganin, ali najljepši je po svemu drugom velika predstava - i po tekstu Kristiana Novaka, dramatizaciji (osim spomenute krimić-sastavnice) Ivora Martinića, a i po efektnoj scenografiji Aleksandra Denića koja sa svjetlom Sonde 4 stvara izuzetnu atmosferu, te isto tako glazbi Mitje Vrhovnika Smrekara i kostimima Ane Savić Gecan, koji daju dodatni scenski život prikazanoj kompleksnoj slici naše današnjice i iznimno uspjeloj i inventivnoj režiji Ivice Buljana.

  Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 8. siječnja 2018.

  
   

   

Piše: