Pomalo neobična bajka na posve običan način

Dječje kazalište Branka Mihaljevića iz Osijeka, Marta Guśniowska: Vitez bez konja, red: Jasmin Novljaković

• 
  
  Dječje kazalište Branka Mihaljevića iz Osijeka 1. prosinca 2017. godine praizvelo je suvremenu bajku poljske autorice za djecu Marte Guśniowske Vitez bez konja. Režija predstave, prijevod i dramaturgija povjerena je Jasminu Novljakoviću, scenografija Davoru Molnaru, kostimografija Jasminki Petek Krapljan, glazba Ivici Muratu dok je svjetlo oblikovao Igor Elek. 

  Jeste li ikad čuli za viteza bez konja? Ne? A siguran sam da niste čuli niti za konja bez viteza, zar ne? Takva, pomalo neobična bajka čeka vas u prosincu u Dječjem kazalištu u Osijeku. Jedan Vitez (Đorđe Dukić) bio je iznimno tužan i nesretan jer je vjerojatno bio jedini vitez na svijetu koji nije imao konja, a to je veliki problem. Kad nemaš konja, čak te niti Zmaj (Kristina Fančović) ne želi pojesti, a kamoli da se Princeza (Kristina Fančović) želi udati za tebe. Jednako teško bilo je i Konju (Srđan Kovačević) bez viteza kojeg niti tri Razbojnika (Kristina Fančović) nisu htjela opljačkati, Zmaju je predstavljao polovičan ručak, a da ne spominjem štucavicu koja ga je mučila i kojom je tjerao sve vitezove od sebe. Kako bi bajka bila potpuna, u priču se umiješao i Čarobnjak (Kristina Fančović), a jesu li se Vitez i Konj našli, je li Zmaj ostao praznog trbuha i kako je završila ljubavna priča Viteza i Princeze, morat ćete provjeriti sami.

  Kompletan koncept predstave podređen je funkciji predblagdanske prigodnice i to je bilo jasno već na samom otvaranju. Scenografija (Davor Molnar) se sastoji od dvadesetak drvenih kocki koje troje glumaca koristi za igru, slaganje i preslagivanje kako bi pokušali dočarati različite prostore scenske radnje (kulu u kojoj je zatočena princeza ili Zmajev stol). Glumci se pojavljuju obučeni (Jasminka Petek Krapljan) u suvremenu odjeću (tenisice, traperice, trenerke…), a promjene u likovima postižu se malim stilskim naznakama ili rekvizitom (Princeza ima vjenčić oko glave, Razbojnici drvene pištolje, Zmaj pregaču s vatrom…). Trajanje predstave primjereno je dječjem uzrastu koji će u najvećem broju i biti prisutan izvođenju (40 minuta), a primjeren je i sadržaj i jezik predstave. Jednako tako i forma je odrađena školski, pa predstava započinje međusobnom igrom glumaca i preslagivanjem kocki kako bi se privukla pažnja publike, a onda slijedi red scenske radnje, red simpatičnih i melodičnih napjeva.

  

  Ovako napisano, sve zvuči upravo savršeno. Međutim, problem je upravo u savršenosti. Formula se kontinuirano ponavlja i u strukturi radnje i scena, pa u svakoj sceni prvo sudjeluju Vitez pa Konj, čime se ostvaruje repetitivnost i uzrokuje statičnost i predvidljivost. Spomenuta repetitivnost pronalazi se i kod likova, pa tako Vitez svaki song izvodi kontinuirano jednako - prvo na sredini scene pjeva, pa se prošeta lijevo, otpjeva novi stih, pa desno i opet novi stih i tako svaki put, a jednako funkcionira i scenski pokret Konja koji je uvijek jednak bez obzira na situaciju. Nekako se čini kao da je cijeli tim previše slijedio jasnu i čvrstu formulu te su time zapravo sami sebe ograničili, a prilika za izlazak izvan okvira i obogaćivanje radnje je bilo pregršt - od uključivanja djece, međusobne naglašenije igre, kocki koje su mogli više koristiti i u igri i u stvaranju prostora, a mogli su ih i dodatno ukrasiti pa pojačati vizualni dojam…, ovako je sve nekako ostalo odrađeno kako treba, ali bez onih finih nijansi koje čine razliku.

  Najuspješniji dio izvedbe čine glumačke kreacije Kristine Fančović koja je nadmašila samu sebe. Igrala je ukupno sedam različitih likova i svakom podarila drugačiju glasovnu stilizaciju i fizičku transformaciju i to ne samo u odvojenim scenama nego u istoj sceni s čak do tri različita lika. Jedino što su joj olakšali je da nije morala skakati iz muške u žensku ulogu u istoj sceni, ali s obzirom na viđeno, i to bi svladala bez problema. Pri tome niti jednom nije izgubila fokus niti je odstupila od zadane karakterizacije, a publika je uživala pomno ju prateći kao ozbiljnog i gladnog Zmaja, šašavog Čarobnjaka, samouvjerenu Princezu, tri opasna Razbojnika… Likovi preostalog dvojca kao da su ostali pomalo zapostavljeni pa se kod Srđana Kovačevića sve svelo na repetitivni scenski pokret, rzanje i štucanje, slično kao i kod Đorđa Dukića kod kojeg se repetitivnost očitovala ponajviše u scenskom pokretu prilikom izvođenja songova, a obojica su sve radnje obavljali s nedovoljnom scenskom energijom.

  

  Već je poznato kako su prosinački premijerni naslovi zapravo prigodnice ili hibridi obične predstave s nalijepljenim Djedom Božićnjakom na kraju, koji u predblagdansko vrijeme moraju održati desetine gostovanja. Time su unaprijed zadani ograničavajući gabariti (što manje glumaca, što manje scenografije, kostima…) pa je i ova predstava evidentno dala svoj obol praktičnoj funkciji. Posljednja premijera u nizu na puno je slabijoj razini od onoga što smo navikli, ali nije loša - dapače, zanimljiva je, topla, duhovita i ima dobru poruku, a glumačke kreacije Kristine Fančović prava su poslastica. Međutim ostaje dojam kako je u svakom elementu izvedbene cjeline nedostajalo finesa, što je šteta, jer se u pomalo neobičnoj bajci krio veliki potencijal za posve posebnu predstavu. 
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 13. prosinca 2017.

Piše: