Vješta konstrukcija

Kazalište Ulysses: Borna Vujčić, Pečat, red. Lea Anastazija Fleger (gostovanje u GDK Gavella)



  • Pečat
    mladog autora Borne Vujčića praizveden je na Velikom Brijunu 2015. kada je petnaestogodišnjicu rada obilježavalo Kazalište Ulysses kojem je autorov prerano preminuli otac, renomirani dramatičar Borislav Vujčić, bio suosnivač s Radom Šerbedžijom. Začetak komada bio je natječaj kazališne akademije za kratak dramski tekst na temu Pravda. Ipak, Borna Vujčić je smatrao da tema iziskuje širu obradu, pa je tekst - koji predstavlja otprilike prvu petinu Pečata, znatno proširio u svojevrsnu distopiju. Ona se zbiva u društvu nakon revolucije koja je srušila neučinkovit i nepravedan demokratski poredak.

    Predstava u režiji Lee Anastazije Fleger i na Velikom Brijunu je igrana u prostoru koji ima stotinjak mjesta za gledatelje, a bliskost izvođača i gledatelja uspješno je ostvarena i u predvorju Kazališta Gavella, gdje je u sredini kao centar scenskih događanja bio postavljen veliki krug ispunjen pijeskom, a u njemu ne mnogo manji okrugli stol i dvije stolice. To je u uspjeloj jednostavnoj scenografiji Marte Crnobrnje većim dijelom bio ured, ali je jednako tako uz poneku promjenu svjetla (dizajn Nikša Mrkonjić) i dijalošku napomenu funkcionirao i kao zatvor ili neko drugo mjesto. Pritom se ta kružna forma mogla očitati i kao slutnja da ni promjene društva niti ponašanja pojedinaca ne donose ništa bolje ni bitno drugačije i kruženjem se vraćaju na polazište.



    Moglo bi se na početku pomisliti da je takvo pomanjkanje smisla oličeno i u birokratskom poslu - udaranju pečata na bezbrojne spise u kojima se država bavi i naizgled potpuno nevažnim i apsurdnim poslovima (a zapravo potpunom kontrolom svakog pojedinca) – određujući čak i to tko će s kim biti u braku da bi se dobili bolji budući žitelji države.

    Funkcionalni kostimi Irene Sušac asociraju na uniforme, a i svima propisanu jednoobraznu odjeću u nekim socijalističkim državama, upućujući na diktaturu, a nepostojanje obuće može biti tek začudni efekt zbog lakšeg bosonogog koračanja po pijesku ili upućivati na skromnost i nebrigu za stjecanje osobne dobiti dvojice službenika revolucionarne administracije. Aleksej, veteran revolucije koji vjeruje da je nova država nepogrešiva i da sve radi u svrhu poboljšanja uvjeta života svih građana, dojmljivo je zaživio u vrsnom tumačenju Gorana Grgića koji je iznimno uvjerljivo prikazao iskrenost vjerovanja tog, izvan ideoloških okvira, pristojnog čovjeka - čak i u ono što niti njemu na prvi pogled ne izgleda ispravno, ali pretpostavlja da je sve to država dobro procijenila i odlučila imajući u vidu interes cjelokupne zajednice. Glumački mu je posebno impresivna scena u kojoj Aleksej prestaje vjerovati u pravednost društva koje je gradio i više ne može pronaći svrhu vlastitog života. 



    Silvio Mumelaš solidno utjelovljuje sumnje i proteste (ali samo do granice preko koje bi mogli i njega ugroziti) njegovog mlađeg i podređenog kolege Josipa, ali slabašan karakter lica i njegovog tumača gura u drugi plan. Zato je pravi antagonist Alekseju mlada žena Ivana pozvana u ured da bi je, neposredno nakon prihvaćanja zakona koji to omogućuje, obavijestili da je odlučeno kako ona treba dati svoje srce da bi se transplantiralo velikoj i za boljitak države neophodnoj znanstvenici. Katarina Strahinić je vrlo nijansirano i dojmljivo tumačila protagonisticu koja vrlo brzo shvaća da u borbi za preživljavanje ne može argumentima i logikom pobijediti sustav, te se koristi raznovrsnim lukavstvima a i vlastitom privlačnošću da bi pokušala nadvladati mehanizam moći (iako autor ostavlja dvojbe bi li se i njezine humanističke ideje u slučaju osvajanja vlasti neminovno pretvorile u svoju suprotnost).

    Mlada redateljica Lea Anastazija Fleger suvereno je vodila glumačku ekipu i iskoristila doprinose suradnika za povremeno upečatljivu predstavu na temelju teksta koji se na zanimljiv način oslanja na samosvojnu kombinaciju orvelovskih i kafkijanskih motiva. Borna Vujčić je pritom pokazao znatno umijeće pisanja za kazalište, ali ipak ostaje dojam da su njegova promišljanja o razlikama, pozitivnim i negativnim stranama demokracije i autokracije inspirirana prvenstveno uvjerljivim konstrukcijama, a nisu do kraja pretočena u predložak koji može inicirati potpuni život kazališne izvedbe.

    Te je konstrukcije bio povremeno svjestan barem dio gledatelja koji su u tim trenucima (unatoč nevelikom trajanju predstave) mogli osjetiti zamor, pa mi se čini da bi nedvojbeno talentirani Borna Vujčić ipak u svojim kazališnim tekstovima zanimljiva razmatranja političkih i društvenih problema trebao upotpuniti s više vlastitog iskustva i životnosti.

    ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. prosinca 2017.

Piše:

Tomislav
Kurelec