Razumijevanje za specifičnosti generacije
Teatar Tirena, Zagreb: Nina Horvat, #generacija, red. Tina Hofman
-
Nova predstava za mlade teatra Tirena - #generacija, proizašla je iz već dobro uspostavljenog dramaturško-režiserskog dua Nine Horvat i Tine Hofman. Radi se o drami, gotovo monologu mlade djevojke i njenoj komunikaciji s vanjskim svijetom koja se odvija isključivo putem operacijskog sustava računala.Nikolina Ljuboja utjelovljuje glavni lik, djevojku Iskru, koja može predstavljati većinu mlade publike kao i probleme s kojima se svakodnevno susreću kao nova generacija koja je od samih početaka okružena tehnologijom i prisutnošću virtualne, internetske komunikacije. Njenom odnosu s roditeljima, prijateljima, a ponajviše sa samom sobom, posreduje njen operacijski sustav kojeg odlično utjelovljuje Ivan Bošnjak koji pritom preuzima i prostor utjelovljenja svih drugih likova: Iskrinih roditelja, prijatelja, novih poznanika, virtualnog ljubimca, avatara u računalnoj igri, kao i nasumičnih gifova odnosno kratkih računalnih animacija koje su u kazališni jezik prevedene u geste koje se ponavljaju. Dok Bošnjak uspijeva izbalansirati i jednako zdušno utjeloviti gomilu likova u širokoj paleti, i to u kodu operativnog sustava kojeg na sceni utjelovljuje, Nikolina Ljuboja uspijeva izgraditi karakter, utvrditi njegove mane i vrline te ih potom iznijeti kao podlogu za promjenu, psihički pad i rast svog lika čija lijenost potom može biti simpatična, strah od neuspjeha i gomilanje tjeskobe razumljiv a izoliranost i dubinska usamljenost vrlo empatizirajuća.
Režijsko rješenje prostora scene vrlo je domišljato i efektno. Zatvaranjem lika Iskre u pravokutnik, čije su granice na podu označene svjetlećim linijama, daje joj se dovoljno prostora za neke osnovne kretnje ali ne i dovoljno da se u njemu može ispružiti ili opustiti. Svijest da je zapravo zarobljena prisutna je otpočetka. a ograničenost koju trpi čini razumljivijom svaki njen potez kao i gradiranje nesigurnosti i bezvoljnosti koja je pritom izazvana manjkom slobode. Okolni prostor, prostor operacijskog sustava, neodređeno je mjesto kojim se kreće, prikazuje virtualni svijet i ustanovljuje komunikaciju. Zvukovna rješenja, također jednostavna ali domišljata, samoj izvedbi su donijela još jedan sloj aktualnog i naglasila sličnost s trenutnim praksama društva. Iako je svijet predstave izmješten u neku drugu, radikalniju stvarnost, koristeći dobro poznate zvukove pokretanja apple operacijskog sustava, notifikacije o dobivanju poruka i ostale mini jinglove trenutne tehnologije, publiku se stalno vraća na postojeći svijet u kojem smo i sami prilično prepravljeni tehnologijom.
Dok se drama poglavito dotiče usamljenosti i na koje je sve načine pokušavamo ublažiti, zamaskirati i ignorirati, također tematizira i tjeskobu odnosno strah od svakodnevice. Strah oko odabira budućnosti, zadovoljavanja kriterija za daljnje školovanje i prisilnog usmjeravanja u nametnute karijere uzrokuje krizni moment raspada Iskrinih odnosa i prijateljstva. Od tog trenutka, način za bijeg od tjeskobe i usamljenosti više nije moguće pronaći u mnogobrojnim aplikacijama i virtualnim paralelnim životima. Još jedan aspekt priče je i element vanjskog svijeta i drugačije, opasnije uređenosti društva u kojem lik Iskre živi. To društvo je opisano poput benignije verzije posljednjeg vala young adult fikcije zapadnog svijeta koji se bavi apokaliptičnim prijetnjama poput ekoloških promjena nepogodnih za život ljudi i militarizacije i fašizacije države koja ograničava slobodu i prava pojedinaca.
Unatoč ozbiljnim temama, sama tematizacija je vrlo topla i prilično humoristična. Predstava se mladenački i ležerno, ali s iskrenošću i realnošću suočava sa suvremenim životnim izazovima novih generacija tinejdžera.Govoreći njihovim jezikom i baveći se njihovim interesima, razlaže probleme s kojima se susreću. Iako hiperboliziran, svijet mladih nije karikiran nego portretiran s razumijevanjem, odolijevajući stereotipima i normalizirajući specifičnosti generacije.
© Maja Ležaić, KAZALIŠTE.hr, 23. studenog 2017.
Piše:

Ležaić