Sve je ostalo na potencijalu

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Mate Matišić, Anđeli Babilona, red. Vinko Brešan

• 
  
  Hrvatsko narodno kazalište iz Osijeka 3.11.2017. godine izvelo je svoju prvu ovosezonsku dramsku premijeru, komediju Mate Matišića Anđeli Babilona. Predstavu, koja je prilikom praizvedbe 18. prosinca 1996. godine u Gavelli i režiji Božidara Violića izazvala brojne kontroverze pa ubrzo potom i bila skinuta s repertoara (nakon 20 izvedbi), u Osijeku je režirao Vinko Brešan, dramaturgiju potpisuje Željka Udovičić Pleština, glazbu Mate Matišić, kostimografiju Doris Kristić, scenografiju Dragutin Broz, koreografiju Vuk Ognjenović te oblikovanje svjetla Tomislav Kobia.

  Osječka verzija Anđela Babilona smještena je u postapokaliptičnu budućnost 2041. godine nakon nuklearnog rata koji je opustošio zemlju. Na ruševinama propale civilizacije upoznajemo se s lokalnim šerifom - Gradonačelnikom (Aleksandar Bogdanović) i njegovim čovjekom od povjerenja, tajnikom Maxom (Miroslav Čabraja). U gradonačelnikovom uredu vlada panika - novine su saznale da je gradonačelnik nepismen te dvojac mora brzo smisliti kako riješiti negativni publicitet. U isto vrijeme u čekaonici gradonačelnikova ureda nalazi se Profesor (Vladimir Tintor) koji već mjesecima trpi batine čekajući na audijenciju. On štrajka glađu jer ga ne žele promaknuti u akademika pa će sklopiti dogovor s gradonačelnikom kojeg će za protuuslugu naučiti čitati i pisati. Ubrzo će u priču ući i Žena, gradonačelnikova supruga (Sandra Lončarić Tankosić), njezina suparnica ovca Bilka, a u apsurdnom razvoju događaja pojavit će se i stari Profesor II. (Damir Panić),  Anđeo I. (Aljoša Čepl) i Anđeo II. (Matea Grabić) pa čak i Klapa (Tomislav Moržan, Tomislav Horvat, Krunoslav Tuma) i Plesači (Vuk Ognjenović, Danijel Novoselac, Antonio Jakić, Vanja Dušić, Boris Stjepanović).   

  Brešanova verzija Anđela Babilona gotovo je istovjetna originalnom tekstu, s nekoliko kozmetičkih izmjena. Radnja je smještena u budućnost, pa tako na početku Gradonačelnik čita Radioaktivne novine koje svijetle u mraku, a na kraju umire bez da Anđeli dođu po njega i dovedu mu najdražu ovcu Bilku. Buduća radnja je prikladno i efektno naglašena scenografijom (Dragutin Broz) koja se sastoji od stola, metalnog kontejnera i gomile smeća sive boje koja se proteže do vrha scene, a na kojoj se vide uništeni simboli različitih sustava i institucija (petokraka zvijezda, kukasti križ, slovo u, NATO, UNICEF, UEFA, HNS…). Vremenskom izmjenom radnje evidentno se aludira na nepromjenjivost ljudskog mentaliteta koji se i nakon potpunog uništenja civilizacije vraća na staro – narod šuti i bleji poput ovaca, a moćnici poput Gradonačelnika, koje sami postavljamo na vladajuće pozicije, izrabljuju nas i zlorabljuju svoj položaj perverzno uživajući u blagodatima povlaštenog položaja.

  

  Efektno i praktično uklopljen je i citat s početka Matišićeve drame iz Knjige Postanka 11, 1-9, koji Sandra Lončarić Tankosić izgovara preko ozvučenja odmah uz najavu kako je u kazalištu potrebno isključiti mobitele, čime je odmah jasno naznačeno da smo kao publika dio onoga što slijedi. Taj je postupak i dalje smisleno sproveden, pa tako prije svake Gradonačelnikove lekcije Max zvonom najavljuje početak sata obraćajući se publici i dajući nam do znanja da smo mi oni kojima se drži lekcija. U priču se izvrsno uklapaju i kostimi Doris Kristić koji su poput i ostatka vizualnog dijela obrisi slojeva kojima su nekad pripadali - pokidani i pokrpani. I tu otprilike završavaju novi uplivi, ostalo je više-manje istovjetno izvorniku i upravo u tome nastaje problem.

  Poigravajući se i koristeći intertekstualnošću i konvencijama teatra okrutnosti Alfreda Jarryja, teatra apsurda Ionesca, ali i klasičnog dramskog teatra, Matišić je stvorio dramaturški nedosljedan i neujednačen tekst koji zahtijeva puno jače dramaturške i redateljske zahvate kako bi funkcionirao. Problematični su odnosi među likovima, njihove motivacije, logičnost postupaka, pa tako nije jasno zašto se cijela priča temelji na Gradonačelnikovoj nepismenosti i napadima novina, a on zapravo zna čitati i pisati i latinicu i ćirilicu. Jednako tako su nelogični i nerazrađeni postupci i mladog Profesora spram Profesora II., funkcije Anđela i odnos njih i bolničara koji su zapravo isti likovi, a i kraj donosi razrješenje koje se ne uklapa u intenciju djela.

  Osim toga, ako se išlo na univerzalnost i svevremenost priče, zašto su zadržane direktne jezične poveznice s Dalmatinskom zagorom? Jednostavno je i u izvorniku, a onda i u izvedbi, prisutno previše slabosti i ubrzo nakon početka koji funkcionira kao klasični dramski teatar i stvarno je efektan, zanimljiv i zabavan i u intenciji i u izvedbi, sve pada u vodu. Radnja postaje dosadna, nedosljedna i repetitivna te gubi na smislu, a kada se tome još doda i potpuno suvišno skidanje tangi na sceni Žene i ponovno pokazivanje Bogdanovićeve gole stražnjice, sve skupa posve nepotrebno prelazi granice dobrog ukusa, postaje degutantno i ostavlja dojam površnih efekata. Niti glazba inače vrhunskog glazbenika Matišića nije ovdje zaživjela te je ostala nekako neprimjetna i izgubljena u prijevodu, a i nastupi klape i plesača odaju dojam nasilno nalijepljenih efekata koji još pri tome i izgledaju kao da su ubačeni u posljednji trenutak.

  

  U ovakvoj šarolikoj dramaturškoj i redateljskoj konstelaciji uz hvalu vizualnom dojmu, ponajviše pohvala zaslužio je ansambl. Posebno se istaknuo Vladimir Tintor koji je maestralno utjelovio lik dvoličnog i napaćenog intelektualca na infuziji. Uz njegove fizičke transformacije, glasovne i govorne sposobnosti, bilo je lakše zanemarivati sve ono što nedostaje scenskoj radnji. Davor Panić ponovno je, kao i Sandra Lončarić Tankosić i Aleksandar Bogdanović, pokazao koliko je zahvalan član ansambla u suigri s partnerima i prenošenju atmosfere i emocije na publiku, dok je Miroslav Čabraja, kao i uvijek, u ulozi duhovitog pokretača radnje briljirao i plijenio pažnju publike svojim minijaturama. Čini se kako su Čepl i Grabić kod redatelja sa svojim likovima ostali nekako po strani, baš poput klape i plesača, pa je njihovo kratko pojavljivanje i nekoliko replika ostalo ispod razine koju inače ostvaruju.

  Usprkos velikom potencijalu, zanimljivoj ideji i svevremenoj tematici, izvedba je ostala nedorečena zbog nedovoljne hrabrosti/želje/volje redatelja i dramaturginje da jače zagrebu u izvornik i iskoriste sve što im se nudi. Ovako će se nametnuti samo vizualni dio i istaknuti nastupi pojedinaca, dok će sve ostalo ostati samo na potencijalu i brzo pasti u zaborav.            
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 13. studenog 2017.

Piše: